RASELJAVANJE MILJEVACA I EMIGRACIJA

 

Marko GRABIĆ

 

Što ne bude napisano

Bit će zaboravljeno

 

 

Sudbina raseljavanja Miljevaca sa svojih sedam sela nije nažalost mimoišla kao ni ostali dio dalmatinske zagore, pa i cijele Hrvatske, te Bosne i Hercegovine gdje žive Hrvati . Naročito su Miljevci bili sustavno zapostavljeni tokom stoljeća jer su bili nacionalno svjestni, i kao takovi opasni za tuđinske ideologije, kojima su se Hrvati iz dalmatinske zagore znali uvijek suprotstaviti . Zahvaljujući tom našem tvrdom mentalitetu odgojenom na ovom našem kamenjaru, usprkos svih vjetrometina, uspjeli smo opstati i odhrvati se nadmoćnim tuđinskim legijama Mongola, Mađara, Turaka, Habsburgovaca, Mlečana, Talijana, Srba i Jugoslavena .

Uzroci raseljavanja Miljevaca su uvijek gospodarski, politički, a tuđinske vlasti koje su gospodarile nad ovim našim prostorima, ništa nisu poduzimali da bi olakšali teški život puka na škrtoj zemlji, često poharanoj vremenskim neprilikama, nerodnim godinama, glađu, pošasti (u 19 i početkom 20 stoljeća), sušama, ljetnom žegom i burom . Novačenje u tuđe vojske, nepodnosivi nameti poreza na siromašna seoska gospodarstva, nasilja tuđinskih strahovlada, te zatvaranje ugljenokopa, rezultiralo je odlaskom sa starog ognjišta, traženjem slobode, kruha i ruha drugdje, jer drugog izlaza nije bilo .

Poznato je da je u devetnaestom stoljeću (1879,1881) i početkom dvadesetog (1903 g.) bila velika glad na Miljevcima, i da seje narod masovno selio u sjevernu Hrvatsku . Isto tako seje nastavljalo iseljavanje u prekomorske zemlje početkom 20 stoljeća . Ako pregledamo useljenike u SAD (na popisu Ellis Island-a Foundation) za vrijeme Austro-ugarske monarhije i prve Jugoslavije, naći ćemo ova Miljevačka prezimena :

Bačić(1910,1912,1913,1914,1924),Deronja (1907), Dželalija (1910), Galić (1910,1912,1913), Grabić (1906), Ivić (1912), Kulušić (1910,1912), Lovrić (1913), Malenica (1910,1912,1913), Samac (1913) Skelin (1912,1924), Stojanović (1910,1912,1923), Vatavuk (1912,1913,1921), Vlaić (1910,1912), Vranković (1911,1913) i druga.

Mnogi su se tada nastanili u Pennsvlvaniji (SAD) u istom mjestu, valjda povlačeći i pomažući jedan drugoga, a to je dokaz Miljevačke solidarnosti, ma gdje bili po bijelom svijetu . Isti slučajevi su u Kanadi i Australiji, gdje su prvi emigranti otvorili puteve drugima : rodbini, susjedima i prijateljima, pomogli ih i zapošljavali blizu sebe, tako da opet budu jedna zajednica svoga roda hrvatskoga, gdje mogu komunicirati na majčinom jeziku, a da im tuđina bude snošljivija i manje gorka . Evo stoje napisao Fran Mažuranić o tuđini:

«Tuđi su oni meni i ja njima. I moja bol je njima tuđa, kao I meni njihova radost. Tuđe sunce ne grije duše!»

Duboko su mi se usjekla sjećanja na riječi mog pokojnog oca Šime pedesetih godina prošlog stoljeća, po završetku osnovne škole na Širitovcima, kada mi je rekao : Sinko, ovdje nema života, morat češ poći u grad na zanat. Zna se koji : pekar, mesar ili fratar . Nije bilo izbora nego onaj prvi . Kad čovjek mora napustiti ognjište i rodnu grudu, nitko osim Boga ne može osjetiti njegove boli u srcu i duši, znajući da gubi svoj dom, idući u nepoznati svijet neizvjesnosti . Ta prekretnica zna u životu uroditi plodom i uspjehom, ali isto biti kobna u

 

tuđem svijetu, za one kojima sreća ne ide na ruku, kad leteći što dalje od domovine slome krila da se više nikad u domaju ne povrate .

Zato poslušajmo proroka Jeremiju iz Biblije : «Ne plačite za mrtvacem . Plačite za onima koji odlaze da se nikad ne vrate kući, da više nikad ne vide svoje domovine .» Kako iseljenici i izbjeglice sa sobom nose vlastitu kulturu : jezik, vjeru, običaje, ne smije se zaboraviti pastoralnu brigu naše Crkve, koja preko Hrvatskih Katoličkih Misija prati i sakuplja, osiguravajući dušobrižništvo svuda po svijetu, gdje obitavaju veće skupine Hrvata.

Važno je također naglasiti ove dvije rečenice objavljene u predgovoru Monografije «Katolička Crkva i Hrvati izvan Domovine», izdane u Zagrebu 1980 g. :

«Rodivši se kao evropski kršćanski narod iz velike seobe naroda koja je izmjenila lice Evrope, Hrvati su u idućim većim i manjim seobama gubili žive dijelove svoga narodnog tijela sudjelujući u uzajamnom obogaćivanju naroda, u preoblikovanju svijeta . A Katolička Crkva, koja je tako blisko sudjelovala prilikom rađanja naroda Hrvata u sadašnjoj njegovoj domovini, jednako je vjerno i sve sustavnije pratila taj narod u njegovu seljenju diljem svijeta.»

Kako je kod nas u Hrvatskoj zanemarena sudbina povjestne zbilje o bijegu ljudi i žena iz tzv. «samoupravnog socijalizma», predočit ću osobne doživljaje mog bijega iz Cavtata u Italiju, koncem mjeseca lipnja 1956 g. . Naime, kad smo nas petorica s motornim čamcem ostali bez goriva nasred Jadrana, ugledali smo jedan drugi veći brod, mislivši da su to talijanski ribari, kad tamo naši Konavljani i Dubrovčani bježe u Italiju kao i mi . Njih 16 muških i dvije djevojke . Prišli smo k njima u njihov brod i sretno stigli u Italiju u mjesto Monopoli kod Barija . Već prvi susret s Talijanima nije nam se činio simpatičnim . Neki policiski oficirčić nas je postrojio u prostoriji na obali , niskog stasa, nervozan, stao se derati na nas špancirajući, gledajući nas u oči, kako su Tito i Jugoslaveni pobili toliko i toliko tisuća Talijana, itd. . Među Konavljanima, bila su dva starija gospodina, koji su Talijanu znali odgovoriti, da mi nismo ni Titovci, ni Jugoslaveni, već Hrvati, bježeći od Titovog komunističkog režima, te da su upravo oni Talijani, kad su kapitulirali 1943 g., naoružali partizane, koji su pobili više Hrvata nego Talijana.

Poslije te lekcije, prebačeni smo u Bari i smješteni u neki motel, do ispitivanja . Tada nam je tumač i glavni isljednik prevodio članak iz talijanskih novina o događaju koji se zbio malo prije našeg dolaska u Italiju, što su vidjeli i opisali talijanski ribari : Kako su gledali užasan prizor na Jadranu, gdje je brodica bježala prema njima, i kako je iz vatrenog oružja jugoslavenske pogranične straže bila uništena, a zatim s veslima tih nesretnih bjegunaca bili fizički dotučeni. Tako su mnogi završili na dnu Jadrana umjesto u Italiju.

Naš tumač ispitivač nam je davao «očinske sayjete» da se čuvamo i bježimo od hrvatske emigracije i njenih društava, a kad dobijemo političke azile, da emigriramo što dalje, najbolje u Australiju . K tom nam je davao recepte da javljamo prijateljima u Dalmaciji, kada bježe, neka se čuvaju u pripremama na bijeg, jer da on zna da ih tada jugo-policija najčešće otkriva i hvata . Naravno da našeg savjetnika nisam poslušao, znajući na što je aludirao : «Iselit nas triba da nas manje ima» .

Prihvatit ovakav savjet s hegemonističko-iredentističkom primisli, značilo bi prekinuti žilu kucavicu, taj tajanstveni bitak svoje narodnosti o kojoj Matoš reće :

«Po narodu si svome sve

bez njega Niko Neko»

 

Iz Barija smo prebačeni u logor Udine . I tu se vodila prljava politika između Jugoslavije i Italije, pa su Talijani prisilno vraćali izbjeglice . Govorilo se da je Italija od Jugoslavije za protuuslugu dobivala stare kljusine, drva, jaja itd. . Izbjeglice su više puta manifestirale zbog toga . To se dogodilo par dana poslije mog dolaska u Udine . Masa ljudi bježi pred policijom, dok ja nemajući pojma o tome, ne bojeći se i ne bježeći, dobio sam tada talijanski pendrek s leđa od jednog Istrijana koji se zvao Aldo . Taj «heroj» obučen u civilu, da bi mogao nekoga lakše kukavički napasti s leđa, nagrađen je za glavnog «Capo-a» u Kvesturi za izbjeglice u Udinama.

Neizvjesnost čekanja u izbjegličkom logoru u Udinama za dobivanje azila, a zatim da nas neka država primi ili otkupi, kao nekada robove, bilo je ponižavajuće pa je jedini izlaz bio kovati novi plan za ilegalni bijeg u Francusku, uz veliki rizik pješačenjem preko Alpa i doći do Pariza.

Ovo želim istaći s kakovim trnovitim putevima su se izbjeglice suočavali, a što bi tek doznali kada bi mrtvi progovorili, koji su ustrijeljeni na granici Jugoslavije, oni koji su završili na dnu Jadrana i oni koji su se strmoglavili u provalije prelazeći granice preko Alpa.

U tjedniku «Arena» od 01/02/1984 g., krupnim slovima u podnaslovu članka piše i ovo : «U službenim evidencijama komande graničnih jedinica zapisano je : od 1946 do 1976 god. na našim granicama uhvaćeno je gotovo dvije stotine tisuća osoba, koje su na nedozvoljeni način pokušale prijeći državnu među.»

Dakle bježalo se je masovno iz Titovog «samoupravnog socijalizma« preko kopna i mora, a jasno je da su većinom bjegunci bili Hrvati . Nitko nažalost o tome danas ne zbori koliko je demografska slika Hrvatske katastrofalna zbog masovnog bijega i iseljenja iz srbo-komunističke Jugoslavije, gdje im nije data mogućnost za normalan život u slobodi i vlastitoj zemlji.

Poslije su vlastodršci Jugoslavije promijenili taktiku, djelili su njihove pasoše, jer je to nekima odgovaralo : «Raselit nas triba da nas manje ima» . Nudeći putovnice s ciljem da razvodne hrvatsku političku emigraciju i neutraliziraju njenu aktivnost, često s ucjenom da rade za njih, prijeteći im da se čuvaju daleko od hrvatskih emigranata i njihovih društava, jer da su isti opasni zato što se bore za nekakvu Hrvatsku, a za rušenje Jugoslavije, koja tobože uživa veliki ugled u svijetu . Tako su Udbini agenti lakše kontrolirali sve koji su dobivali jugo-pasoše, jer su ih na povratku u domovinu pozivali na «razgovore», te sijali spletke između pasošara i političkih emigranata, držeći se one latinske poslovice «posvadi pa vladaj», istovremeno organizirajući brojna ubojstva, preko sedamdeset hrvatskih rodoljuba u inozemstvu . Nažalost, za ta mnogobrojna ubojstva do sada nitko nije odgovarao, kao ni za Bleiburg i druge poslijeratne zločine, premda je sa zakašnjenjem Sabor osudio komunističke zločine (30 lipnja 2006 g.).

Hrvatska emigracija sa stotinama raznih društava, Pokreta stranaka i vijeća diljem slobodnog svijeta gdje žive Hrvati, borili su se dozvoljenim i zakonitim sredstvima, dokazujući da je upravo komunistička Jugoslavija teroristička, a ne hrvatska emigracija . Također dokazujući da imamo pravo na vlastitu državu i da smo sposobni brinuti se o svojoj sudbini bez bilo čijeg tutorstva . Ta ideja, koju je hrvatska emigracija beskompromisno zastupala, došla je do izražaja 1990 g., kada je brecnulo Titovoj Jugoslaviji.

Sigurno još ima živih Udbinih funkcijonera koji su slali dvolična pisma, i pružali tobožnju «ruku pomirnicu», kao i prijeteće poruke preko rodbine, na koje naravno nisu nikad dobili odgovora.

 

Kada sam se prvi put vratio u Hrvatsku 1990, nakon 34 godine, netko mi je postavio pitanje bojim li se, jer su još crvene petokrake bile na policijskim kapama . Odgovorio sam da se nikad nisam bojao, a najmanje sada, kada sam na svojoj zemlji, koja mi daje snagu, nego neka se sada boje oni koji su nama u emigraciji radili o glavi.

Može se lako dokazati da je dijaspora, živeći u zapadnim demokracijama, naučila poštivati suprotna mišljenja i prema tome bila za pomirbu, dok komunistički virus i dalje živi u glavama bivših okorjelih komunista, i zato oni nama lako ne opraštaju, kao što smo to mi učinili njima . Valjda zato što smo naviješćivali i radili na rušenju svake Jugoslavije i za uspostavu slobodne i samostalne države Hrvatske .

Četvrtog ožujka 1990 g., doznavši za velebni skup održan na Miljevcima, uputio sam Hrvatskoj Demokratskoj Zajednici slijedeću poruku :

«Neizmjerno oduševljen vijestima koje dopriše do Pariza, daje HDZ na čelu s Predsjednikom Franjom Tuđmanom, organizirala veličanstveni i uspjeli zbor u mom rodnom mjestu Miljevcima, koji su kroz moje 34 godine emigracije, uvijek bili prisutni u mom srcu i mislima, ne gubeći nikad nadu u svanuće sretnije budućnosti, koja je Bogu hvala na obzorju.»

Tada su hrvatski vitezovi nadljudskim podhvatima i žrtvama, uz neprocjenjivu materijalnu, fizičku i svaku drugu pomoć iseljene Hrvatske, uspjeli obraniti i osloboditi jedan za drugim, dio našeg nacionalnog područja, od srbo-četničkog okupatora i jugo-vojske . U to vrijeme najvećih kušnja, dominirala je solidarnost iseljene i domovinske Hrvatske i zato smo pobijedili.

Nebih želio isticati dužnosti koje sam obnašao u hrvatskim društvima, no držim važnim istaći neke aktivnosti. 1968 g., u ime Hrvatskog Radničkog Saveza uputio sam čestitku generalu De Gaulle-u, a istovremeno smo opisali mukotrpnu borbu hrvatskog naroda u komunističkoj Jugoslaviji za svoj opstanak . Odmah sam dobio odgovor kojim se general De Gaulle uljudno zahvaljulje .

1983 g., kad je zagrebački nadbiskup Kuharić imenovan kardinalom, došao sam iz Pariza u Rim, sa grupom koju je predvodio pater Vladimir Horvat . Ponio sam sa sobom hrvatsku zastavu i unio je u dvoranu Sv.Pavla, usprkos premetačini i zabrani od talijanske policije . Po završetku ceremonije i imenovanja, kardinalu Kuharicu sam s našom trobojnicom prvi čestitao . Tada dopisnik «Nove Hrvatske» od 27 veljače 1983 g. pored ostalog javlja iz Rima : «Jedan mladić za kojeg sam čuo da radi u Francuskoj, cijelo vrijeme i kroz sve svečanosti bio je uvijek u blizini kardinala s razvijenom hrvatskom zastavom» .

Kad sam vidio kako hodočasnici iz Hrvatske sa suzama ljube našu trobojnicu s grbom, tada sam odlučio razviti je što više i prkositi zlokobnoj Jugoslaviji.

Na koncelebriranoj misi u Sv.Jeronimu koju je predvodio kardinal Kuharić sa šesdesetak svećenika, stao sam uz njih na oltar sa hrvatskom zastavom i šibenskom kapom, tako da su opet emigrantske novine javile da je tadašnji čin bio veličanstven sa predznakom hrvatske državnosti.

Navest ću jedan događaj sa brifinga u Hotelu Intercontinentalu u Zagrebu, kada smo ja i supruga bili promatrači OSS-a na izborima 1997 g. u Hrvatskoj, te imenovani za Benkovac i benkovačku regiju.

Naime, neki strani «strateg» na zemljopisnoj karti bivše države, dajući «upute i savjete» kako se moramo držati i čuvati mina koje su postavljene po cijeloj Jugoslaviji . Moja supruga je intervenirala na engleskom jeziku, rekavši pred svim predstavnicima OSS-a i diplomatima, da

 

mine nisu postavljene po Jugoslaviji, već po Hrvatskoj, koje je posijala velikosrpska Jugoslavija i njena JNA, te nadodala zašto se to prešućuje .

U inozemnom izdanju Večernjeg lista (prilog «Dom i Svijet») od veljače-ožujka 2002 g., objavljen je u nastavcima članak «Hrvati Francusko), kojeg smo napisali ja i moj sin Branimir.

Valja naglasiti da hrvatska svijest živi po čitavom svijetu, gdje ima njenih sinova i kćeri . Ljuto se varaju oni koji kažu da smo izgubljeni i nekorisni za domovinu . U listopadu 2006 g., održali smo zasjedanje Hrvatskog Svjetskog Kongresa za Europu u Slovačkoj . Hrvati koji žive u Bratislavi i okolici, koji su tamo došli bježeći ispred turske najezde pred 500 godina, bratski su nas primili i dočekali . Dirljivo ih je bilo vidjeti i slušati, kako gajeći svoj materinski hrvatski jezik (čakavsko-ikavski), sačuvaše kulturu, običaje, nošnju i plesove koje donesoše sa sobom iz Hrvatske, a imaju svoju crkvu, odnosno misu na hrvatskom jeziku, centar, muzej i folklor .

15 siječnja 2007 g. prisustvovao sam sa sinom Branimirom konferenciji u francuskom Senatu, s kontroverznim i simptomatičnim naslovom «Nacionalizmi i vjere na Zapadnom Balkanu», na kojoj je bilo riječi i o Hrvatskoj . Hrvatski predavač na francuskom je bio Tomislav Sunić, iz Ministarstva vanjskih poslova Hrvatske, koji je uvjerljivo branio hrvatske stavove i interese. Iz Bosne i Hercegovine, predavač (na engleskom) bio je franjevac Ivo Marković, koji je govorio dosta površno, poistovjetivši sve tzv. «nacionalizme» na Balkanu . Možemo zaključiti da se je ova konferencija pozitivno odrazila, izmjenivši lošu sliku o Hrvatskoj, jer su glavni predavači naglasili daje Hrvatska prva na putu ulaska u članstvo Europske unije . Vremena se mijenjaju, kada se glas o nama čuje u takvoj instituciji kao stoje francuski Senat, dok smo do nedavno bili marginalizirani i oklevetani.

Pronašao sam u uglednom francuskom izdanju «Knjige svjetskih čudesa» Marka Polo, pretiskane 1975 g. u Parizu, gdje stoji u predgovoru «Čitaocima» daje njegova porodica podrijetlom iz Šibenika u Dalmaciji . O tome sam izvjestio Uredništvo «Šibenskog lista», s kojima sam se sastao, davši im fotokopije i prijevod spomenutog teksta, koji je objavljen na naslovnoj stranici u broju od 9 prosinca 2006 g., pod naslovom : «Novi navodi o svjetskom putniku - Marko Polo Šibenčanin, a ne - Korčulanin ?»

Nije mi bila namjera sve ovo isticati da bih se kitio nekim zaslugama, već sam to činio iz rodoljubnih osjećaja, stoje na koncu dužnost prema rodnoj grudi.

Držim da se ne smije zanemariti dobrotvorni i požrtvovni rad hrvatskih ustanova i društava u svijetu, službeno priznatih u državama u kojima djeluju . Mi kao građani dotične zemlje možemo više utjecati nego naša diplomacija kada se radi o netočnostima i krivotvorinama objavljenim u stranim medijima o Hrvatskoj . Posebno možemo lobirati ističući naše pravo ulaska Hrvatske u Europsku uniju, jer po brojnoj dijaspori, jedan dio nas već živi u Europskoj uniji, i to je realnost koja se ne može zanijekati.

Završit ću izrekom velikog rodoljuba, književnika Antuna Bonifačića, kojeg sam poznavao i s kojim sam imao čast surađivati:

«Narodnost je tajanstveno dno, tajanstveni bitak, onaj gorući grm kroz koji je Mojsije nazirao Boga. Tek otrgnut od doma, znamo stoje dom .»