MILJEVČANI – ŽRTVE DRUGOG SVJETSKOG RATA

Fra Žarko Maretić


UVOD

Vrlo je teško pisati vjerodostojno i znanstveno o događajima koji su se dogodili pred 60 i više godina kao što je Drugi svjetski rat. Teško je naći vjerodostojne pisane izvore jer su ih kod nas donedavno smjeli pisati samo pobjednici, partizani i komunisti. Osim toga u Hrvatskoj je bio možda jedan od najkrvavijih i najsloženijih sukoba raznih ideologija i grupacija u cijeloj Europi u Drugom svjetskom ratu. Bio je ovdje sukob velikih svjetskih sila: Saveznika i Sila osovine. Sukobljavali su se fašizam i nacizam te komunizam i zapadni kapitalizam. Bio je to rat Hrvata i Srba, srpskih četnika i hrvatskih ustaša, jugoslavenskih partizana te Talijana i Nijemaca. Bio je to i rat sela protiv sela, i građanski, i međunacionalni, i internacionalni rat.

Rat nije nikomu brat. U ratnom vihoru, u ratnom ludilu često i najmirniji čovjek koji ˝ne bi zgazio mrava˝ postaje ubojica, zločinac. Umovi se ljudski pomrače. Ljudi se nađu u poziciji da moraju ubijati ili biti ubijeni. Čovjek se mora negdje opredijeliti i to ga uvede u vrtlog neprijateljstva, mržnje i sukoba.

Fra Ante Čavka piše o tom vremenu: ˝Kako li je teško bilo razumjeti sve te odnose snaga što su se mogle iščitavati na toj jadnoj i tisućama lanaca okovanoj zemlji? Talijani su bili okupatori u zemlji koja je trebala biti Nezavisnom Državom Hrvatskom. Četnici su kao ustanici i teroristi nesmetano žarili i palili, a da ih Talijani nisu ni spriječavali ni kažnjavali. Ustaše su trebali biti talijanski saveznici, ali su talijanski postupci,  veoma licemjerni, izazvali ustaše na prekid prijateljstva i na pobune, ali su ih iz stožera neprestano sputavali popuštanjem zbog «viših interesa». Komunisti su tukli Talijane i ustaše podjednako, a četnike, svoje bivše saveznike, kako gdje i kako kada. Ustaše su htjele tući četnike, ali su ih u tome spriječavali Talijani. Mogli su zato tući komuniste gdje žele i kako mogu. Naći se u svemu tome vrtlogu i ostati normalan čovjek, neovisan i neopredjeljen gotovo da nije ni bilo moguće. Strašno doba: sa svih strana čovjek je podjednako kriv.˝ (1)

Slično piše i Ivo Rojnica:˝Na našem području sukobljavale su se ne samo antagonističke ideologije i interesi – fašizam, nacizam, međunarodni komunizam – nego i engleski i ruski ekonomsko-politički i strateški probici, sve to uz sjevernoameričko nepoznavanje prave situacije˝. (2)

 


II. GLAVNI  SUDIONICI II.SVJETSKOG RATA U HRVATSKOJ

1. Nijemci i Talijani

Njemački nacionalsocijalisti ili, kratko rečeno, nacisti pod vodstvom Adolfa Hitlera htjeli su stvoriti svjetsko carstvo, svjetsku vladavinu germanske, njemačke rase koja je navodno superiorna nad ostalim rasama. Smatrali su da su im najveći neprijatelji Židovi od kojih je, prema njima, u povijesti nastalo svako zlo. Za nekorisne ljude držali su i Cigane i sve koji ne pripadaju tzv. arijevskoj rasi. Bio je to rasistički režim. Za najjačeg i najopasnijeg protivnika su držali boljševičku, komunističku Rusiju i njezine saveznike. Bio je to svakako jedan suludi i kriminalni projekt kojega su htjeli ostvariti pod svaku cijenu. Nisu se osvrćali na ljudske žrtve i patnje. Nastojali si to ostvariti oružanom silom i političkim spletkama. U pojedinim državama oni su sebi stvarali simpatizere i saveznike kako bi lakše porazli jače protivnike. Znali su za hrvatsku vjekovnu težnju za postizanjem državne samostalnosti i zato su podržali osnivanje Nezavisne države Hrvatske. Oni su faktično okupirali Hrvatsku i nametnuli joj svoje rasističke zakone, osobito u odnosu na Židove. Nacisti su velikim dijelom  krivi za stradanje hrvatskog naroda i drugih naroda u granicama NDH. Prouzročili su podjele hrvatskog naroda na ustaše i partizane koji su se međosobno istrijebljivali. Osnivali su koncentracione logore i druga zla.

Skoro isto možemo reći i o talijanskim fašistima koji su, pod vodstvom Benita Musolinija željeli stvoriti veliko talijansko carstvo u savezu s jakom Njemačkom. Toj ˝velikoj˝ Italiji svakako je trebao pripasti jadranski i cijeli jugozapadni dio Hrvatske. Okrutno su tlačili hrvatski živalj i prisiljavali ga da postanu Talijani ili da se odsele. Strijeljali su mnoge svoje političke protivnike i narod odvodili u zarobljeništvo. Svojim su postupcima tjerali hrvatske ljude da odu u partizane što je dovelo do velikog  krvoprolića. Iako su oni u početku pomagali ustaše i NDH, s druge strane svim su sredstvima ograničavali njenu vlast. Pomagali su četnički pokret da bi oslabili i uništili Hrvatsku državu. Ivo Rojnica piše: ˝Zimi 1941.- 1942. bio je potpisan sporazum između fašističkog generala Losane, s jedne strane i vojvode Dobroslava Jevđevića... te popa Đujića, s druge strane. Pop Đujić i Niko Novaković Longo su zatražili od Mussolinija god. 1941. u ime 100.000 dalmatinskih Srba, da se čitava Dalmacija pripoji Italiji... Dok je talijanski plan bio očit i donekle razumljiv, iznenadilo nas je, da su i Nijemci nastavili politikom Talijana, što su surađivali s istim elementima, četnicima i partizanima, zakletim neprijateljima Hrvatske... Nijemci su jednostavno preuzeli četničke odrede u Hercegovini sa sjedištem u Nevesinju i one u sjevernoj Dalmaciji sa sjedištem u Kninu. Osim toga Nijemci su formirali SS diviziju, sastavljenu uglavnom od pripadnika njemačke manjine, a kasnije četnika. Njen duh je bio skroz na skroz protuhrvatski˝. (3)

Njemački nacisti i talijanski fašisti stvarno su najveći  krivci za silna hrvatska stradanja u Drugom svjetskom ratu. Mislim da to treba uvijek ponovno naglašavati.

2. Nezavisna država Hrvatska

Velika većina hrvatskog naroda, nakon više stoljeća robovanja tuđinu, s radošću je dočekala proglašenje Nezavisne Države Hrvatske 1941. godine.To nam potvrđuju mnogi svjedoci toga vremena.(4)  Evo što o NDH piše don Ante Baković: ˝Došlo je vrijeme kada treba reći istinu o NDH. ... Autor ovih redaka vrlo se dobro sijeća raspoloženja Hrvata godine 1941... Nije bilo normalnog Hrvata koji se nije beskrajno obradovao toj državi. Ali treba reći i istinu, da su pravoslavni Srbi bili prvi koji su već 10. travnja 1941. zapucali i pobili prve Hrvate – žrtve srpske osvete i odmazde što je proglašena NDH. .. Nijedan Srbin nije bio proganjan samo zato što je Srbin, već je proganjan jednako tako kao i Hrvat, zato što je uzeo oružje i ustao protiv NDH. Pitam povjesničare, ali i obične ljude, postoji li neka država u kojoj netko smije uzeti pušku i udariti na državna tijela, a da ne bude kažnjen.˝ (5)

Međutim uskoro je nastalo veliko razočaranje zbog predaje Dalmacije Talijanima i zbog ne funkcioniranja države koja nažalost nije bila slobodna ni nezavisna. Njome su uglavnom upravljali Nijemci i Talijani. Njima nije bilo stalo do hrvatske neovisnosti. Kako smo već naglasili njemački nacisti su pomogli stvoriti NDH da bi lakše pregazili Jugoslaviju, a talijanski fašisti da bi proširili svoje granice na istočnu obalu Jadrana. Srpski nacionalisti, četnici, nisu ni pomišljali prihvatiti bilo kakvu hrvatsku samostalnu državu. Talijani su četnicima bili saveznici u borbi protiv hrvatske države, kao što je to bilo i u prošlosti. Partizani su prihvatili srpsko-četničku tezu o fašističkoj i zločinačkoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj i zato su se jednakom žestinom borili protiv te države i njenih predstavnika ili zagovornika kao što su se borili protiv Nijemaca i Talijana. Talijani su ustaše samo trpjeli i eventalno korisitili u borbi protiv partizana. Kako smo rekli, i Nijemci su pomagali četnike smatrajući ih svojim saveznicima u borbi protiv partizana.

Iz svega se ovoga vidi u kakvoj je situaciji bila NDH i kako je kao država mogla funkcionirati. Toj su državi bili nametnuti fašističko-nacistički rasni i drugi zakoni. Ako se uzme u obzir zaslijepljenost nekih ustaških vođa onda je ona teško mogla biti drukčija nego što je bila. Možemo reći da je Nezavisna Država Hrvatska nastala iz legitimne želje hrvatskoga naroda za slobodom, ali je od raznih neprijatelja hrvatskoga naroda zloupotrebljena, gažena i masakrirana i svijetu predstavljena kao zločinačka tvorevina zbog čega su Hrvati proglašeni fašistima i genocidnima sve do dana današnjega, iako spadaju među narode koji su najviše stradali u Drugom svjetskom ratu. ˝Najviše je svježih križeva u tijeku Drugoga svjetskog rata i nakon njega bilo na hrvatskim katoličkim grobljima.... Iako su Hrvati u BiH po brojnosti na trećem mjestu, u svim Titovim zatvorima bili su brojčano na prvom mjestu... Oni koji nisu završili na groblju, i koji nisu završili na robiji, oni su morali bježati˝. (6)

Njemu možemo vjerovati jer je kao dječak doživio u istočnoj Bosni sve zlodjela četnika i partizana, a u Titovoj Jugoslaviji je proveo u tamnici više od 10 godina.

Zločini počinjeni od ustaša za vrijeme NDH su namjerno uveličavani, osobito od strane srpskih nacionalista i Srpske pravoslavne crkve da bi se cijelom hrvatskom narodu nametnuo osjećaj krivnje i opravdala ispravka ˝nepravde učinjene Srbima˝.

O namjernom i smišljenom uveličavanju zločina ustaškog pokreta i NDH općenito, što su širili srpski nacionalisti, najvjerodostojnije je pisao dr. Franjo Tuđman u svojoj knjizi ˝Bespuća...˝(7)

3. Pravoslavna crkva u NDH i  «prekrštavanje Srba».

Znamo da je Srpska pravoslavna crkva uz pomoć srpske države već od 19. stoljeća sve vjernike pravoslavne vjere koji su živjeli na području Hrvatske proglasila Srbima. Njihovi svećenici i učitelji koji su dolazili iz Srbije uvjerili su narod da su oni po nacionalnosti Srbi što je većina to i prihvatila. Činjenica je također da je Srpska pravoslavna crkva bila pod snažnim utjecajem i u službi velikosrpske ideologije do najnovijih vremena. Tako su ti pravoslavni vjernici i u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj ostali članovi Srpske pravoslavne crkve.

Vlasti u NDH nisu ništa imali protiv pravoslavne vjere. Sam je Ante Pavelić u svom govoru u hrvatskom Saboru rekao: ˝Nema nitko u Hrvatskoj, tko ima što protiv pravoslavlja. Svatko se moli Bogu prema svojoj savjesti... Gospodo! U pravoslavlje ne dira nitko, ali u Hrvatskoj Državi ne može biti Srbske pravoslavne crkve... a ne može biti ni grčke pravoslavne crkve. Zašto? Zato jer su svagdje na svietu pravoslavne crkve nacionalne crkve. Srbska pravoslavna crkva je sastavni dio srbske države. Hierarhijski je Srbska pravoslavna crkva vodjena po državnoj vlasti Srbije... U nikoju ruku ne ćemo dozvoliti, da koja crkva postane političkim sredstvom, napose sredstvom uperenim proti obstanku hrvatskog naroda i Hrvatske Države» (8) Zato je 1942. u Zagrebu osnovana Hrvatska pravoslavna crkva. Napisan je Ustav hrvatske pravoslavne crkve, uspostavljena hijerahija na čelu koje je bio mitropolit Gregorij Maksimov Ivanović Germogen. Imenovani su i biskupi (episkopi) i župnici (paroki) za gotovo sve pravoslavne crkve na području NDH.

Mi do dana današnjega možemo čitati u srpskim knjigama i tiskovinama, ali i u jugokomunističkim glasilima u Hrvatskoj, kako su za vrijeme NDH, tj. Od 1941. do 1945. ¨Srbi prisilno prekrštavani˝ ili ¨pravoslavni Srbi prekrštavani˝ naravno od strane ˝katoličkih sveštenika˝. Najprije treba naglasiti da Srbi, ni Hrvati, ni Sovenci po svome rođenju ne pripadaju nijednoj Crkvi, nisu ni pravoslavci ni katolici. Njih se može samo krštavati, ali ne ˝prekrštavati˝ jer nisu kršteni. Navodno ˝prekrštavanje˝ pravoslavnih Srba također nikada nije bilo jer onaj pravoslavni vjernik koji prihvati katoličku vjeru ne treba biti ponovno kršten jer Katolička crkva oduvijek priznaje pravoslavno krštenje. Može se samo nekoga prevesti iz jedne Crkve u drugu. Istina je da je za vrijeme NDH veliki broj pravoslavnih Srba u nekim krajevima Hrvatske tražio da ih se primi u Katoličku Crkvu, misleći da će time biti zaštićeniji ili u povoljnijem položaju u državi. Iz svih relevantnih svjedočanstava se vidi da su vrlo rijetki to tražili pod pritiskom, a pogotovo nitko nije na to prisiljavan od strane katoličkih svećenika. U Katoličku crkvu je primljen  mali broj pravoslavnih Srba i to samo oni za koje se utvrdilo da su to tražili iz vjerskih motiva. Poznato je da i danas ima pravoslavnih koji prelaze u Katoličku crkvu kao i katolika koji postaju pravoslavni.

4. Ustaše

Znamo da su srpski kao i hrvatski komunistički mediji ustaše prikazivali kao neke monstrume, koljače, zločince, fašiste, naciste. Uslijed mnoštva takvih napisa koji su plasirani u svijet uspjeli su zaista tu svoju sliku nametnuti i mnogim inozemnim političarima i historiografima. A tko su bili zapravo ustaše? Većinom su to bili mladi ljudi koji su se zagrijali za novonastalu hrvatsku državu. Nisu oni znali ni što je fašizam niti nacionalsocijalizam. Išli su u obranu svoje domovine, a neki možda samo zato da mogu preživjeti ili ih je tamo netko odveo. Branili su svoja sela i gradove od srpskih četnika i srpsko-hrvatskih komunista. Nisu išli osvajati tuđe zemlje. Dio ustaških vođe su se zaista zagrijali za fašističku i nacističku ideologiju i slijepo su vjerovali navodnim saveznicima Nijemcima i Talijanima, što nas je sve vrlo skupo stajalo. Zločini koji su počinjeni nad nedužnim ljudima u NDH većinom su posljedica nametnutih fašističko-nacističkih zakona jer je NDH, nažalost, bila  ovisna o okupatorskim velikim silama. Ivo Rojnica tvrdi da su srpske represije i progoni istaknutih Hrvata izazvali ustaški pokret i nametnuli mu metode borbe. Zapadne demokracije su, prema njemu, gurnule Hrvatsku silama Osovine, uskraćujući joj svaku podršku i pomoć u uspostavljanju vlastite države.

˝Danas je sve ovo poznato, no još se uvijek žigoše branitelje i čuvare Hrvatske Države, kao da su upravo oni bili saveznici, sluge i kolaboracionisti talijanske soldateske i fašizma. To su bile četničko-partizanske bande, koje su upočetku djelovale kao saveznice fašističke Italije pri rušenju netom uskrsle Hrvatske Države. Poslije se četnici i partizani posvadiše i podijeliše, ali im je cilj ostao – kao i danas – isti: izbrisati Hrvatsku Državu... Dana 8 rujna1943. kapitulirala je Italija, a partizani su upali u Split tek tri dana poslije. Talijani su čekali partizane, da im predaju vlast i oružje˝.(9)

O odnosu ustaša prema Židovima Rojnica piše: ˝Već sam se prije osvrnuo na Židove u Dubrovniku, a i sada ponovno ističem, da Hrvati nisu krivi za sudbinu Židova nego njemački nacisti. Među Hrvatima nikada nije bilo antižidovskog i rasističkog pokreta.... Ako pogledamo sastav vodstva Ustaškog poketa, vidjet ćemo da su glavni nosioci tog pokreta bili u srodstvu sa Židovima... gospođa Mara Pavelić, supruga Poglavnika N.D.H., je polužidovka; gospođa vojskovođe Slavka Kvaternika, ministra oružanih snaga, doglavnika i zamjenika Poglavnika, bila je čista Židovka... Ne može se nijekati, da među pojedinim ustašama nije bilo egzaltiranih tipova i ljudskog ološa, koji su počinili nečasna djela među Židovima. Takve je narod oštro osuđivao. Nisu takvi zlo činili samo Židovima, nego i građanima drugih vjera, pa i samim Hrvatima...U svakom, pa i u hrvatskom narodu ima ološa, no progoni Židova i rasizam nisu bili sistem niti dio službene politike Ustaškog pokreta˝.(10)

Stari su Rimljani još rekli:Vae victis! Jao pobjeđenima! Svoje ocjene o ustašama davali su uvijek oni koji su ih pobijedili i teško kaznili. Dobro je da čujemo i drugo mišljenje koje ne mora svatko prihvatiti. Ustaše, po mome sudu, možemo otprilike usporediti s našim braniteljima dobrovoljcima Domovinskog rata. Iako je njihova obrana bila opravdana, želi ih se čak od od nekih  ˝hrvatskih˝ medija proglasiti zločincima.

5. Četnici

Među pravoslavni živalj u Hrvatskoj u 19. st. dolaze svećenici i učitelji iz Srbije koji ih uvjeravaju da su oni Srbi i članovi Srpske pravoslavne crkve što su ovi većinom i prihvatili. Četnici su srpski nacionalisti. Među Srbima u Hrvatskoj četnički pokret je imao vrlo mnogo pristalica. Oni su željeli sačuvati Jugoslaviju u kojoj su Srbi bili privilegirani ili osnovati Veliku Srbiju. Oni nisu ni pomišljali prihvatiti bilo kakvu samostalnu hrvatsku državu. Čim je proglašena NDH, prije ikakvih ustaških represalija, oni su započeli borbu protiv nove države. Pod talijanskom zaštitom četnici su počinili velike zločine osobito nad Hrvatima u istočnoj Hercegovini i Dalmaciji. Oni su težili za tim da žive u jednoj državi sa svim Srbima na Balkanu. Surađivali su  i s Nijemcima u borbi protiv partizana, ali i protiv hrvatskih rodoljuba.

Kad su vidjeli da partizanski pokret jača oni su odlazili u partizane samo da bi lakše srušili NDH stvorili novu Jugoslaviju gdje će oni opet biti privilegirani

Svjedočanstvo Ive Rojnice: ˝U selo Lovreć 8. lipnja 1943. Talijani su došli zajedno s četnicima i tu pohvatali žene, djecu i starce,...zatvorili ih u jednu kuću, koju su nakon toga polili benzinom i zapalili. Tako su u najtežim mukama poginule 63 osobe... Sjećam se i izdaje Talijana u Zadvarju, koji su noću napustili položaje u dogovoru s partizanima ˝.(11)

Imamo i svjedočanstvo Nikole Adžije: Svakako stoji da je Italija podupirala organizaciju četnika (str. 140). 24/1. 1943: «U Žitniću se iskrcalo 700-800 četnika, Crnogorci i Hercegovci. Dovezao ih je talijanski vlak. U prvom vagonu bilo je pisano: Commando di četnici – Spalato. Čim su se iskrcali, pošli su u pljačku, naravno u onaj dio sela gdje žive katolici... Gdje su došli četnici pljačkali su i ubijali.

20/04. 1943. «Ovih dana su ... SS trupe su u sinjskoj krajini ... pobijali preko 2.700 osoba... tako i u Docu Cetinske krajine da su poubijali s četnicima 460(900) osoba « (12)

Četnici su bili zloglasni po načinu mučenja i ubijanja svojih protivnika. Ljude su klali nožem poput životinja, živim bi zarobljenicima derali kožu ili ih pekli na vatri. Samim svojim izgledom – duga kosa i brade, crna odora i šubare – ulijevali su ljudima strah u kosti.

«Nakon rata g. 1945. propuštena je prilika da brojni poznati četnički zločinci odgovarajui pred sudom za zločine genocida nad Muslimanima i Hrvatima...Dapače, mnogim je četnicima tijekom cijeloga rata, a napose potkraj rata, nakon opće amnestije i mobilizacije 1944. – 45. , pružena prilka da prijeđu i uključe se u partizanske postrojbe te da mogu pod novim znakom – crvenom zvijezdom nastaviti izvoditi zločina nad Hrvatima i Muslimanima. Tu su priliku oni iskoristili˝.(13)

6. Partizani i komunisti

Partizanski pokret kod nas bio je dio svjetske proleterske revolucije. Vođe toga pokreta bili su školovani ili bolje reći indoktrinirani u Sovjetskom savezu, zadojeni su bili lenjinizmom i marksizmom, te Oktobarskom revolucijom. Pridružili su se saveznicima u Drugom svjetskom  ratu u borbi protiv fašizma i nacizma. U našim krajevima većina partizana odlazi u šume dragovoljno ili prisilno uslijed talijanskih zločina u Dalmaciji i Istri kao i njemačkih u sjevernoj Hrvatskoj. Većina mladih partitzanskih boraca nije znala ništa o komunističkoj ideologiji, ali su ih vođe nastojali indoktrinirati. Usadili su im u dušu veliku mržnju na strane okupatore, ali jednako tako i na hrvatske rodoljube i Hrvatsku nezavisnu državu. U područja gdje bi dobili vlast vršili su prisilnu mobilizaciju. Rojnica piše:˝Naime, partizani gdje bi došli, prisilno bi mobilizirali sve muško od 16 do 60 godina, i bacili ih u prve borbene redove. Tko ne bi pao u borbi, toga bi komunistički komesari likvidirali metkom u zatiljak.˝ (14)

Nikola Adžija piše: ˝U noći  6/12. 1942. u Širitovce je došlo nekoliko partizana, razoružali žandare, pokupili sve oružje i municiju. Ranjena su dva žandara, a četiri odvedena... Ustaški logor u Drnišu poslao je poziv seljacima do 42. godine da se imaju prijaviti u ustašku bojnicu...S druge strane, partizani su zaprijetili svima koji se prijave u ustašku bojnicu da će im obitelj kazniti˝.

17/06. 1944. ˝Noćas jedna njemačka trokolica  u Širitovcima kod kuće Skelin naletjela je na minu i otišla u zrak. 2 vojnika mrtva, a jedan teže ranjen˝.

18/06. 1944. ˝Jutros rano donijeli glas da u Širitovcima  pred kućom Skelin Mate vise 4 osobe, 2 brata Kozić (Paško i Ante), Ivić i Malenica. Noćas su ih objesili Nijemci, za kaznu što su ... od podmetnute mine stradala 3 Nijemca˝.

28/07. 1944. ˝Prije 4-5 dana partizani su iz Miljevaca odveli oko 50 osoba među kojima uhvatili su i ustašu Skelina, sina učitelja Skelina. Sada se govori da su kolege – učenici – koji se nalaze među partizanima tražili njegovu smrt˝. (15)

Pri kraju rata i odmah iza rata, opijeni pobjedom i dirigirani pretežno od srpskih komandanata vrše strašne osvete nad vlastitim narodom. Oni su svakako zaslužni za pobjedu nad fašizmom, ali su stvorili novi totalitarizam koje je isto tako nanio veliko zlo čovječanstvu, osobito hrvatskom narodu.

Prof Ante Vukasović piše: ˝U zločinačkoj srbokomunističkoj ideologiji čovjek je bio posve bezvrijedan. U kolonama smrti na križnim putovima ubijali su sve bolesne, iznemogle, nemoćne, sve koji su zaostajali da se malo odmore, koji su izišli iz kolone da popiju malo vode,  dohvate malo hrane – sve te jadnike bezdušno su ubijali, bez razlike i iznimaka, bili oni naoružani hrvatski vojnici zarobljenici ili civili, muškarci ili žene, nemoćni starci ili nejaka djeca˝. (16)

Mr. Darko Sagrak opisuje ubijanje zarobljenika i ranjenih u Krašiću na novu godinu 1943. Ubijeno je preko 500 uglavnom zarobljenika i ranjenika od strane partizana. «Nedvojbeno je da se radilo o podmuklom zločinu i da glavni krivci za taj zločin i dandanas nekažnjeno uživaju u rezidencijalnim vilama najljepših zagrebačih ulica koje im je dodijelio bivši jugokomunistički režim, a nova hrvatska vlada velikodušno ostavila na raspolaganju. Nitko ne poziva na revanšizam... ali nevine žrtve imaju pravo bar na moralnu satisfakciju da se krivci proglase krivima... Za njih će biti dovoljna kazna da će od tzv. ´narodnih heroja´ biti degradirani u ratne zločince˝. (17)

Većina hrvatskih ljudi je poginulo pri kraju rata ili iza rata. Talijani su se već davno povukli. Nijemci su vidjeli da gube rat i počeli su se povlačiti. Bili su svakodnevno bombardirani od savezničkih borbenih zrakoplova. U to vrijeme mnogi mladići su mobilizirani u partizanske postrojbe,  a zarobljeni domobrani se šalju u prve redove borbe s Nijemcima koji bi se ionako u kratko vrijeme povukli. Žrtvovali su tolike mlade živote bez razloga. Nakon ˝oslobođenja˝ mnoge ustaše ili navodne ustaše odvode na strijeljanje, bez ikakvom suđenja. Tako su ti antifašisti postali gori od fašista. Vrijeme je za objektivno vrijednovanje srbokomunističkih podvala i laži, za utvrđivanje i uklanjanje neistina i objeda, za odbacivanje svih njihovih krivotvorina  iz hrvatske povijesti i kulture.

7. Katolička crkva i komunizam.

Komunisti su samo iz naše Franjevačke Provincije osudili na smrt i na okrutan način pogubili preko 40 fratara, a mnogo veći broj ih je kažnjeno višegodišnjom robijom. Kao razlog njihove kazne navodila se njihova «suradnja s okupatorima i domaćim izdajnicima». Najprije treba reći da nijedan od kažnjenim nije nikoga ubio niti opljačkao. Sve se svodi na verbalni delikt ili ˝suradnju s neprijateljem˝. Stvarni razlog njihove kazne je bio to što su oni bili pretežno pobornici hrvatske državne samostalnosti. Kao i većina naroda rado su dočekali osnutak  neovisne Hrvatske i željeli su da ona funkcionira kao slobodna i pravna država. Oni nisu mogli podržavati komunističku ideologiju ni partizanski pokret jer su crkveni dokumenti, kao npr.  papine poslanice upućene cijeloj Crkvi, osuđivale komunizam i boljševizam kao bezbožničku ideologiju, kakva se ona uistinu i predstavljala. Već iz šume kod nas su dopirali zvuci partizanske pjesme: Kapa nam je su tri roga, borimo se protiv Boga! Protiv popa i fratara, za radnika i ratara! Svećenici su  «surađivali s okupatorima» ukoliko su u župni ured primili nekog ustašu ili domobrana. Fratri su morali uvijek primiti svakoga tko im pokuca na vrata, bez razlike kojoj vojsci pripada. Tako su visovački fratri dobili više godina komunističkog zatvora jer su svojom lađom prevozili ˝ustaše˝ iz Rupa. Jednako su morali prevoziti i partizane i Talijane.  Svećenici nisu bili pristaše njemačkog nacizma jer su znali da su Hitler i njegovi sljedbenici progonili Katoličku crkvu te mnoge katoličke svećenike poslali u koncentracione logore. U Dalmaciji su naši svećenici pružali veliki otpor talijanskim fašistima, bojkotirali su njihove zapovijedi da se matične knjige pišu talijanskim jezikom ili da se vjeronauk drži na talijanskom jeziku. Velik broj svećenika Talijani su zbog toga zatvarali i internirali.  Kao hrvatski rodoljubi nisu mogli biti suradnici talijanskih okupatora. Jedini njihov grijeh je, dakle, bio to što su željeli sačuvati Hrvatsku samostalnu državu i što nisu propagirali komunističku ideologiju.

8. Miljevački župnik fra Ivan Tomasović

Nakon obljubljenog župnika fra Luiđa Jurenovića, godine 1940. na Miljevce dolazi za župnika fra Ivan Tomasović. Sa sobom je doveo domaćicu Milku Raos i svoga sinovca Stipicu Tomasovića. Oni su već otprije bili zadojeni jugoslavenskom idejom, a sada su postali partizanski zagovornici i aktivni članovi. Stipica organizira partizanski pokret, povezuje se sa Srbima iz Nos Kalika i Drniša  kao i miljevačkim komunistima. On je sigurno utjecao i na fra Ivana koji se, iz uvjerenja ili iz straha, stavio u službu partizanima. Kad su  partizani osvojili Miljevce on napušta župu i odlazi s njima na front. Mnogi Miljevčani tvrde da je on sukrivac strijeljanja na desetke nevinih ljudi koje su partizani potkraj 1944. godine na Miljevcima pohapsili i u Erveniku poubijali. God. 1945. se vratio u Miljevce, ostao do 1947., a zatim je bio premješten za župnika u Prominu.

Može se postaviti pitanje zašto Provincijska uprava takvoga čovjeka nije isključila iz zajednice? Razlog je jednostavan: nije se smjelo iz straha da nam komunisti zabrane školovanje podmlatka i ukinu Provinciju, što su na razne načine pokušavali. Zbog nastojanja da se na svaki način opstane uprava Provincije je, kao svoj adut, ukazivala  na to da su neki njeni članovi podržavali partizanski pokret.

Prema popisu u spomenutoj knjizi fra Petra Bezine u Erveniku je ubijeno 20 Miljevčana. Drugi izvori tvrde da ih je ubijeno oko 60. Kad su partizani osvojili Miljevce onda su pokupili i odvezli sve navodne ustaše ili domobrane. Pri izboru uhapšenih bilo je tu osvete, izravnavanja prijašnjih računa i svađa, međusobne zavisti i mržnje. Neke su pustili na slobodu, neke poslali u partizane, a ustaše ili navodne ustaše poubijali. Prema usmenim svjedočanstvima partizani su strijeljane Miljevčane u Erveniku pobacali u postojeće grobove ili ih zatrpali u jednu već ispkopanu rupetina na groblju. Neke su bacili u jamu nedaleko sela.

Svakako bio je to strašni zločin nad zarobljenicima bez ikakvog suđenja.

 


II. POPIS POGINULIH U POJEDINIM MILJEVAČKIM SELIMA

Centralni dio moga predavanja jest popis poginulih Miljevčana u Drugom svjetskom ratu. Najzaslužniji za postojanje ovoga popisa jest dr. Fra Petar Bezina koji je uložio mnogo truda i vremena da bi došao do najosnovnijih podataka o svim poginulim ljudima, civilima i vojnicima, bez razlike kojoj su vojsci pripadali u Drugom svjetskom ratu s područja svih župa koje pastoriziraju fratri Franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja, sa sjedištem u Splitu. Bilo je i dosada popisa žrtava II. Svjetskog rata, ali su tu navođeni samo žrtve nastradale od «okupatora i domaćih izdajnika» tj.. oni koji su natradali od Nijemaca, Talijana ustaša ili četnika, ali nisu objavljivane i žrtve partizanskog i komunističkog terora.  Uz pomoć svojih suradnika išao je po župama, pretraživao župske matice i ispitivao najbliže članove rodbine nastradalih. Hrvatska je vlada početkom 1991. bila ustanovila Komisiju za utvrđivanje žrtava II. Svjetskog rata i poraća, ali je ona zbog nekih razloga prestala s radom . Fra Petar je po župama, uz pomoć župnika, pronašao ljude koji su najbolje informirani o događajima iz tih vremena. Na isti način je postupao i u župi Miljevci. (18)

Pored svih nastojanja da se dođe do svih podataka ljudi su čitajući knjigu upućivali prigovore da nešto nije točno ili da je netko ili nešto izostavljeno. Ja sam postupio na slijedeći način: Kopirao sam iz fra Petrove knjige sve poginule župe Miljevaca po pojedinim selima. (19)  U svakom selu sam našao po jednoga župljanina koji bi najbolje mogao znati «popraviti ili dopuniti» listu poginulih u svome selu.(20)  Nakon njihovih primjedbi išao sam u Matični ured u Drniš gdje se nalaze župne matice Miljevaca iz razdoblja kada su poginuli rođeni i pokušao naći točne datume.

Svakako sam uložio određeni trud da dođem do što točnijih podataka iako sam svjestan da je ostalo još dosta nejasnoća i da svi navodi nisu potpuno točni. Što se tiče datuma rođenja neki su možda kršteni u drugoj župi ili su prijavljeni kasnije nego su stvarno rođeni. Što se tiče izjave živućih svjedoka češće nailazimo na različite tvrdnje o istoj osobi. Sve to možemo razumjeti jer je od tih događaja prošlo mnogo vremena a o njima se za vrijeme komunizma nije smjelo javno govoriti ni pisati. Ipak smatram da je ovaj popis veliki doprinos upoznavanju stradanja Hrvata u Drugom svjetskom ratu. Bilo je dosta župa u kojima je postotak poginulih bio još veći. Ovo nisu nagađanja već provjerene činjenice. Ovo moramo uvijek ponovno isticati jer nas na to prisiljavaju srbočetnici i srbokomunisti koji i danas namjerno predimenzioniraju zločine u ustaškom logoru Jasenovac i druge ˝hrvatske˝ zločine, a svoje prekrivaju.

Bogatić

  1. Duilo, Ive Pavlov, rođen 1927., partizan, poginuo 1945. god.
  2. Galić, Filip Petrov, rođen 1919., partizan, poginuo na Katarini 1945. god.
  3. Galić, Mile Matin, rođen 1920., partizan, poginuo 1945. god.
  4. Galić, Nikola Matin, rođen 1918.,  domobran, poginuo na Katarini 1945. god.
  5. Galić, Paško Petrov, rođen 1914., civil, odveden od partizana u Liku i ubijen.

Brištani

  1. Bačić, Ante Matin, rođen 1910., civil, od partizana odveden od kuće 1944. god., poginuo.
  2. Bačić, Ivan Antin, rođen 25. XII. 1923., ustaša, ubijen u Erveniku 1944.god.
  3. Bačić, Marko Matin, rođen 12. IV. 1922., poginuo u Jasenovcu 1942. god.
  4. Bačić, Petar Matin, rođen 15. XI. 1925., ustaša, ubijen 1944. god.
  5. Deronja, Nikola pok. Marka, rođen 1924., partizan, poginuo kod Šibenika 1944. god.
  6. Gverić, Joso Petrov, rođen 1928., partizan, ubijen 1945. god. u Roškom slapu.
  7. Malenica, Jandre Petrov, rođen 30. VIII. 1910., civil, obješen na Širitovcim 1944. god.
  8. Perišić, Ante Ivanov, rođen 1923., ustaša, ubijen 1945. god.
  9. Perišić, Frane Jerkov, rođen 1. X. 1912., ustaša, poginuo u Bleiburgu ili  na „Križnom putu“  1945. god.
  10. Perišić, Ivan Franin, rođen 8. IX. 1905., ustaša, nestao 1945. god.
  11. Perišić, Joso Ivanov, rođen 1926., ustaša, nestao 1945. god.
  12. Perišić, Petar Franin, rođen 2. I. 1908., ustaša, poginuo u Bleiburgu ili na „Križnom putu“ 1945. god.
  13. Pilić, Ivan Nikolin, rođen 1919., ustaša, poginuo 1943. god.  u Roškom slapu.
  14. Pilić, Jakov Matin, rođen 20. III. 1901., civil, ubijen na Konjevratima 1944. god.
  15. Pilić, Joko Matin, rođen 29. IX. 1900., partizan, ubijen 1945. god.
  16. Pilić, Marko Matin, rođen 29. IX. 1900., civil, zaklan na Konjevratima 1944. god.
  17. Pletikosa, Ante (Deble) Lovrin, rođen 1922., partizan, ubijen na Sušaku 1945. god.
  18. Samac, Drago Ivanov, rođen 6. IX. 1926., partizan, poginuo 1944. god.
  19. Samac, Mate Petrov, rođen 1922., ustaša, poginuo 1944. god.
  20. Samac, Nikola Paškin, rođen 1919., ustaša, umro od tifusa 1943. god.
  21. Samac, Petar Ivanov, rođen 1914., domobran, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  22. Samac, Petar Nikolin, rođen 10. III. 1918., civil, ubijen u Erveniku 1944. god.
  23. Samac, Šime Matin, rođen 2. XII. 1913., domobran, ubijen u Zagrebu 1945. god.
  24. Samodol, Ivan Matin, rođen 15. II. 1920., civil, nastradao kod Roškog slapa 1945. god.
  25. Samodol, Ante Matin, rođen 1923., ustaša, ubijen kod Makarske 1944. god.
  26. Samodol, Petar Antin, rođen 16. XII. 1912., partizan, poginuo na Katarini 1945. god.
  27. Sušić, Ivan Petrov, rođen 5. II. 1919., partizan, ubijen 1944. god.
  28. Šostera, Jakov Ivanov, rođen 1. III. 1922., ustaša, ubijen u Zagrebu 1945. god.

Drinovci

  1. Bačić, Ante Pavlov, rođen 3. I. 1923., ustaša, ubijen u Popovićima od partizana 1943. god.
  2. Bačić, Ante Matin, rođen 10. VI. 1911., domobran, poginuo u Bihaću 1944. god.
  3. Bačić, Ivan Paškin, rođen 3. I. 1923., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“ 1945. god.
  4. Bačić, Ivan Stipin, rođen 1. XI. 1924., partizan, poginuo 1943. god.
  5. Bačić, Ivan (Lanjski) Josipov, rođen 21. XII. 1900., ustaša, ubijen u Zagrebu 1945. god.
  6. Bačić, Ivan Ivanov, rođen 15. XII. 1920., ustaša, poginuo u Srijemu 1943. god.
  7. Bačić, Ivan Paškin, rođen 10. XII. 1897., civil, ubijen u Brištanima 1943. god.
  8. Bačić, Jandre Markov, rođen 12. XII. 1904., ustaša, poginuo u Ružiću 1942. god.
  9. Bačić, Joso Matin, rođen 1. III. 1913., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945 god.
  10. Bačić, Joso Stipin, rođen 5. II. 1919., partizan, nestao 1945. god.
  11. Bačić, Marko Ivanov, rođen 10. IX. 1914., ustaša, poginuo u Glini 1942. god.
  12. Bačić, Marko Mijin, rođen 15. II. 1923., partizan, poginuo na Plitvicama 1944./45. god.
  13. Bačić, Mate Markov, rođen 3. IV. 1900., ustaša, poginuo u Ključu 1943. god.
  14. Bačić, Nikola Jokin, rođen 31. III. 1910., ustaša, ubijen u Srbu 1943. god.
  15. Bačić, Nikola Paškin, rođen 1. IX. 1921., ustaša, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  16. Bačić, Paško Mijin, rođen 21. VIII. 1916., ustaša, strijeljan u Šibeniku 1944. god.
  17. Bačić, Paško Jokin, rođen 28. V. 1922., civil, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  18. Bačić, Šime Stipanov, rođen 6. X. 1914., ubijen u Plavnom kod Knina od četnika 1943. god.
  19. Bačić, Šime Matin, rođen 15. III. 1923., partizan, poginuo na Katarini 1945. god.
  20. Dević, Marko Stipanov, civil, ubijen u Drinovcima od partizana 1943.god.
  21. Dević, Marko Paškin, ustaša, nestao tijekom rata.
  22. Dević, Stipe Markov, rođen 16. III. 1921., ustaša, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  23. Dević, Stipe Markov, rođen 16. III. 1920., ustaša, nestao 1945. god.
  24. Ivić, Ante Paškin, rođen 10. VI. 1920., ustaša, nestao 1945. god.
  25. Ivić, Ante Antin, rođen 15. XII. 1903., ustaša, ubijen u Badnju od partizana 1944. god.
  26. Ivić, Ante Antin, rođen 5. III. 1924., ustaša, nestao tijekom rata.
  27. Ivić, Ante Ivanov, rođen 15. XII. 1903., ubijen u Drnišu od partizana 1944. god.
  28. Ivić, Ivan (Iviša) Mijin, strijeljan od Talijana kod crkve sv. Petra i Pavla 1943. god.
  29. Ivić, Ive Šimin, rođen 14. IV. 1919., partizan, ubijen u Bosni od četnika 1943. god.
  30. Ivić, Ive Paškin, rođen 2. VI. 1911., domobran, ubijen u Promini od partizana 1943. god.
  31. Ivić Joso Paškin, rođen 5. X. 1921., partizan, poginuo u Bosni 1943. god.
  32. Ivić Joso Paškin, rođen 30. XII. 1926., nestao 1945. god.
  33. Ivić, Joso Stipin, rođen 29. VI. 1920., partizan, poginuo u Kninu od četnika 1944. god.
  34. Ivić, Joso Ilijin, rođen 30. X. 1923., partizan, obješen od Nijemaca u Širitovcima  1943. god.
  35. Ivić, Joso Antin, rođen 10. I. 1929., ustaša, nestao 1945. god.
  36. Ivić, Luca ž. Paške, rođena 12. VI. 1888., civil, ubijena od partizana u vlastitoj kući 1943. god.
  37. Ivić, Marko Ilijin, rođen 15.V1921., partizan, obješen od Nijemaca u Širitovcima 1943. god.
  38. Ivić, Mate Šimin, rođen 3. XI. 1917., civil, ubijen od civila ispod Devića 1942. god.
  39. Ivić, Mijo Stipin, rođen 6. VIII. 1923., partizan, poginuo na Katarini 1945. god.
  40. Ivić, Nikola Mijin, ubijen 2.II. 1942. god. od Talijana u Širitovcima
  41. Ivić, Paško Šimin, rođen 28. XII. 1882., civil, ubijen u svojoj kući od partizana 1943.  god.
  42. Ivić, Šime Matin, rođen 6. IX. 1908., ubijen u Erveniku od Partizana 1944. god.
  43. Ivić, Šime Stipin, rođen 23. II. 1860., civil, nestao tijekom rata
  44. Kozić, Ante Jokin, rođen 1. X. 1894., obješen od Nijemaca u Širitovcima 1943. god.
  45. Kozić, Paško Jokin, rođen 17. VIII. 1886., partizan, obješen od Nijemaca u Širitovcima 1943. god.
  46. Kozić, Stipe Antin, rođen 18. VII. 1922., partizan, obješen od Nijemaca u Širitovcima 1943. god.
  47. Malenica, Ivan Matin (Brkonja), rođen 25. X. 1892., civil, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  48. Malenica, Mate pok. Ilije (Matorina), ugušen u zvoniku  crkve Imena Isusova od partizana 1. VIII. 1942. god.
  49. Malenica, Mate Ivanov, rođen 17. I. 1924., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na  „Križnom putu“  1945. god.
  50. Mazalin, Ive Augustinov, rođen 11. XI. 1890., civil, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  51. Mazalin, Joso Augustinov, rođen 21. VII. 1885., civil, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  52. Mazalin, Stipe Augustinov, rođen 24. XI. 1873., civil, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  53. Skelin, Ante Antin, rođen 1. VI. 1920., ustaša, ubijen u Erveniku od partizana 1944. god.
  54. Skelin, Drago Jakovljev, rođen 1923., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na  „Križnom putu“ 1945. god.
  55. Skelin, Ivan Matin, rođen 20. I. 1925., ustaša, poginuo u Jasenovcu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  56. Skelin, Krešo Mijin, rođen 1921., odveden u partizane i poginuo u Lici,  kraj Srba 1945. god.
  57. Skelin, Krste Josin, rođen 1. XII. 1918., domobran, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  58. Skelin, Krste Paškin, rođen 8. IX. 1911., ustaša, ubijen od ustaša u Trbounju 1943. god.
  59. Skelin, Paško Paškin, rođen 1. X. 1916., ustaša, poginuo u Ključu od partizana 1943. god.
  60. Skelin, Mate Ivanov, rođen 1885., civil, ubijen Erveniku od partizana 1944. god.
  61. Skelin, Mijo Antin (Bićo), civil, ubijen od partizana u Erveniku 1944. god.
  62. Skelin, Šime Matin, rođen 1. I. 1917., domobran, poginuo u Lici.
  63. Stipandžija, Mate Jokin, rođen 1. X. 1921., ustaša, nestao tijekom rata.
  64. Stipandžija, Šime Josipov, rođen 14. IV. 1923., ustaša, nestao 1944. god.
  65. Škeljo, Joso Markov, rođen 27. XI. 1921., ustaša, poginuo u Slavoniji.
  66. Škeljo, Paško Nikolin, rođen 15. X. 1922., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“ 1945. god.
  67. Škeljo, Stipe Nikolin, rođen 5. VI. 1920., partizan, poginuo 1944. god.
  68. Tetlo, Ante Jakovljev, rođen 1923., ustaša, ubijen u  Oklaju, od partizana 1944. god.

Kaočine

  1. Bašić, Frane Matin, rođen 1. X. 1923., ustaša, nestao na „Križnom putu” 1945. god.
  2. Bašić, Stipe Filipov, rođen 15. IX. 1925., partizan, poginuo 1945. god.
  3. Ivić, Ante Markov, rođen 25. VI. 1916. ustaša, poginuo u Petrovaradinu 1943. god.
  4. Ivić, Ante Filipov, rođen 1922., ustaša, nestao u Bleiburgi ili na „Križanom putu”  1944. god.
  5. Ivić, Joso Filipov, rođen 16. III. 1912., partizan, poginuo 1945. god.
  6. Ivić, Paško Markov, rođen 16. I. 1920., partizan, poginuo 1945. god.
  7. Ivić, Stipe Markov, rođen 18. VIII. 1915., ustaša, ubijen u Oklaju 1944. god.
  8. Kulušić, Ante Matin, rođen 12. III. 1920., partizan, poginuo 1945. god.
  9. Malenica, Ivan Nikolin, rođen 15. IV. 1923., partizan, nastradao 1945. god.
  10. 10.  Malenica, Jandre Nikolin, rođen, 27. XI. 1921., nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu” 1945. god.
  11. 11.  Malenica, Mijo Matin, rođen 29. IX. 1922., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu» 1945. god.
  12. 12.  Kulušić, Nikola Matin, rođen 22. X. 1922., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  13. 13.  Kulušić, Paško Jakovljev, rođen 15. II. 1922., ustaša, ubijen Erverniku 1944. god.
  14. 14.  Malenica, Paško Pilin, rođen 16. III. 1922., ustaša, nestao 1944. god.
  15. 15.  Malenica, Stipe Matin, rođen 1922., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  16. 16.  Sulje, Frane Petrov, rođen 19. IX. 1921., domobran, ubijen u Zagrebu 1943. god.
  17. 17.  Vlaić, Frane Stipin, ustaša, ubijen u Erverniku 1944. god.
  18. 18.  Vlaić, Frane Pilin, rođen 2. X. 1921., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  19. 19.  Vlaić, Ivan Stipin, rođen 15. II. 1920., partizan, poginuo na Sušaku 1945. god.
  20. 20.  Vlaić, Jandre Pilin, rođen 1917., ustaša, poginuo u Križevcima 1944. god.
  21. 21.  Vlaić, Mate Stipin, rođen 29. VIII. 1920., partizan, poginuo na Sutjesci 1943. god.
  22. 22.  Vlaić, Mladen Ivanov, rođen 1925. ustaša, nestao u Bleiburgu ili na na „Križnom putu“  1945. god.

Karalić

  1. Karlo, Krste Ljudevitov, rođen 6. I. 1923., domobran, nestao tijekom rata.
  2. Skelin, Frane Šimin, rođen 1921., ustaša, nestao 1944. god.
  3. Skelin, Krste Pavlov, rođen 5. V. 1917., domobran, poginuo 1944. god.
  4. Skelin, Mate Pavlov, rođen 20. XII. 1913., poginuo u Pađenima.
  5. Skelin, Mićo Nikolin, rođen 11.IV. 1887., civil, ubijen u Erverniku 1944. god.
  6. Skelin, Milan Šimin, rođen 1919., partizan, poginuo 1944. god.
  7. Skelin, Šime Nikolin, rođen 6. III. 1885., civil, ubijen u Erverniku 1944. god.
  8. Stojanović, Ante Matin, rođen 14. I. 1922., ustaša, poginuo u Tićevu 1944. god.
  9. Stojanović, Ante Mijin, rođen 28. XII. 1920., domobran, poginuo 1944. god.
  10. Stojanović, Joso Mijin, rođen 1. I. 1909., domobran, poginuo 1944. god.
  11. Stojanović, Joso Josipov, rođen 17. II. 1926., domobran, poginuo u Mostaru 1944. god.
  12. Stojanović, Pajo Filipov, rođen 10. IX. 1920., ustaša, poginuo u Karlobagu 1945. god
  13. Stojanović, Joso Matin, rođen 1925., partizan, poginuo 1945. god. kod Slunja.
  14. Stojanović, Pajo Franin, rođen 1925., ustaša, poginuo u Miljevcima 1944. god

Ključ

  1. Čipičić, Ante Josin, rođen 1925., ustaša, strijeljan u Drnišu 1944. god.
  2. Čipičić, Joso Nikolin, rođen 1892., civil, ubijen u Erveniku 1944. god.
  3. Dželalija, Marko Paškin, rođen 1923., ustaša, nestao 1945. god.
  4. Dželalija, Mate Paškin, rođen 1915., partizan, nestao je 1945. god.
  5. Kulušić, Ante Mijin, rođen 28. I. 1924., poginuo u partizanima 1944. god.
  6. Kulušić, Jakov Šimin, rođen 1919., ustaša, nestao u Jasenovcu 1945. god.
  7. Kulušić, Jerko Matin, rođen 1911., partizan, poginuo 1945. god.
  8. Kulušić, Krste Pavlov, rođen 1921., partizan, nestao je 1945. god.
  9. Kulušić, Krste Petrov, rođen 3. VIII. 1921., ustaša, ubijen na Čikoli 1947. god.
  10. Kulušić, Mate Markov, rođen 1897., civil, ubijen u Ključu 1944. god.
  11. Kulušić, Pajo Antin, rođen 1919., domobran, ubijen 1945. god.
  12. 12.  Kulušić, Paško Stipanov, rođen 15. VIII. 1925., partizan, poginuo kod Mostar 1944. god.
  13. 13.  Kulušić, Stipe Matin (Bujo), ustaša, poginuo u Jasenovcu.
  14. 14.  Kulušić, Šime Petrov, rođen 13. I. 1919., partizan, ubijen u Ključu 1944. god.
  15. 15.  Lalić, Jakov Jakovljev, rođen 15. IX. 1920., ustaša, nestao tijekom rata.
  16. 16.  Lalić, Marija ž. Jakova, rođena 1922., civil, ubijena u Drnišu od partizana 1944. god.
  17. 17.  Malenica, Ante Markov, rođen 10. VIII. 1912., ustaša, bačen u Jazovku 1945. god.
  18. 18.  Malenica, Frane Ivanov, rođen 16. X. 1926., ustaša, poginuo na Čikoli 1947./48. god.
  19. 19.  Malenica, Ivan Ivanov, rođen 15. III. 1912., ustaša, ubijen u Kaštelima 1944. god.
  20. 20.  Malenica, Joso Markov, rođen 8. I. 1926., ustaša, poginuo u Jasenovcu 1945. god.
  21. 21.  Malenica, Joso Nikolin, rođen 23. III. 1924., ustaša, poginuo u Jasenovcu 1944./45. god.
  22. 22.  Malenica, Marko Markov, rođen 29. VI. 1871. u Ključu, mučen i  bačen u Krku 21. I. 1943. god.
  23. 23.  Malenica, Mate Pajin, rođen 28. I. 1923., domobran, poginuo u Banjoj Luci 1944. god.
  24. 24.  Malenica, Mate Matin, rođen 25. IX. 1916., partizan, poginuo na Katarini 1945. god.
  25. 25.  Malenica, Mijo Antin, rođen 1897., mučen i  bačen u Krku 1944. god.
  26. 26.  Malenica, Paško Ivanov, rođen 25. XI. 1920., domobran, poginuo u Osijeku.
  27. 27.  Malenica, Pešo Antin, rođen 1914., civil, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  28. 28.  Malenica, Petar Markov, rođen 28. XI. 1921., ustaša, poginuo u Bihaću 1945. god.
  29. 29.  Malenica, Stipe Ivanov, rođen 24. VIII. 1910., ustaša, poginuo u Kaštelima 1944. god.
  30. 30.  Skelin, Ivan Stipin, rođen 1881., civil, ubijen u Erverniku 1944. god.
  31. 31.  Skelin, Ivan Ivanov, rođen 9. III. 1923., ustaša, nestao 1945. god.
  32. 32.  Višić, Joso Paškin, rođen 18. IX. 1912., domobran, bačen u Jazovku 1945. god.
  33. 33.   Višić, Joso Ivanov, rođen 15. VII. 1925., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  34. 34.  Vukorepa, Ante Antin, rođen 1. X. 1924., nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.

Širitovci

  1. Bubalo, Ivan Antin, rođen 24. XII. 1909., civil, ubijen iz zrakoplova u Tovarniku 1943. god.
  2. Bubalo, Ivan Antin, rođen 4. XI. 1909., ustaša, nestao u Bleiburgu ili na „Križnom putu“  1945. god.
  3. Grabić, Ive Božin, rođen 5. XII. 1918., ustaša, ubijen u Oklaju 1944. god.
  4. Grabić, Šime Pavlov, rođen 14. II. 1917., poginuo na Južnom bojištu 1944./45. god.
  5. Lovrić, Adam Filipov, rođen 25. II. 1930., ustaša, poginuo u Zidanom Mostu 1945. god.
  6. Lovrić, Ante Petrov, rođen 2. X. 1915., ustaša, poginuo na Zadvarju 1944. god.
  7. Lovrić, Drago Matin, rođen 1930., ubili ga Nijemci 1944. god.
  8. Lovrić, Frane Mijin, rođen 12. IV. 1923., ustaša, ubijen u Erverniku 1944. god.
  9. Lovrić, Ive Josipov, rođen 2. I. 1922., domobran, ubijen u Zagrebu 1943. god.
  10. 10.  Lovrić, Joso Markov, rođen 2. VI. 1913., ustaša, nestao u Bleiburgu  ili na ˝Križnom putu» 1945. god.
  11. 11.  Lovrić, Joso Antin, rođen 10. VIII. 1922., civil, ubili ga Nijemci 1944. god.
  12. 12.  Lovrić, Krste Petrov, rođen 8. III. 1900., civil, ubijen u Stajama 1944. god.
  13. 13.  Lovrić, Mile Antin, rođen 20. X. 1929., civil, ubili ga Nijemci 1944. god.
  14. 14.  Lovrić, Mile Franin, rođen 2. X. 1915., civil, strijeljan u Trbounju 1943. god.
  15. 15.  Lovrić, Niko Antin, rođen 15. II. 1923., ustaša, poginuo u Istri 1944. god.
  16. 16.  Lovrić, Petar Paškin, rođen 13. II. 1920., ustaša, ubijen u Oklaju 1944. god.
  17. 17.  Lovrić, Petar Markov, rođen 24. IX. 1922., ustaša, nestao 1944. god.
  18. 18.  Lovrić, Petar Paškin, rođen 1895., civil, ubili ga Nijemci 1944. god.
  19. 19.  Lovrić, Stipe Martinov, rođen 20. X. 1920., domobran, nestao 1945. god.
  20. 20.  Lovrić, Stipe Ivanov, rođen 2. III. 1922., ustaša, poginuo na Slavonskom bojištu 1945. god.
  21. 21.  Lovrić, Šime pok. Šime, civil, ubili ga četnici 1944. god.
  22. 22.  Lovrić, Vice Petrov, rođen 7. X. 1920., ustaša, poginuo u Oklaju 1944. god.
  23. 23.  Lovrić, Ante (Lemeš) Antin, rođen 1890., civil, ubili ga Nijemci 1944. god.
  24. 24.  Perčin, Ilija Ivanov, rođen 13. IX. 1921., domobran, poginuo u Dragaliću 1943. god.
  25. 25.  Skelin, Mile, ubijen od partizana u Erveniku 1944. god.
  26. 26.  Sunko, Frane Ivin, rođen 20. X. 1908., domobran, nestao tijekom rata.
  27. 27.  Sunko, Ive Ivin, rođen 1923., domobran, nestao tijekom rata.
  28. 28.  Sunko, Ive Matin, rođen 1. IV. 1923., ustaša, nestao tijekom rata.
  29. 29.  Vatavuk, Ante Petrov, rođen 12. XI. 1921., ustaša, nestao 1943. god.
  30. 30.  Vatavuk, Frane Matin, rođen 9. XII. 1921., ustaša, ubijen na Čikoli 1947./ 48. god.
  31. 31.  Vatavuk, Ivan Stipanov, rođen 7. VIII. 1909., ubijen u Drnišu 1944. god.
  32. 32.  Vatavuk, Josip Nikolin, rođen 19. III. 1911., ustaša, nestao 1945. god.
  33. 33.  Vatavuk, Mate Nikolin, rođen 29. IX. 1922., ustaša, poginuo na Istočnom bojištu 1944. god.
  34. 34.  Vatavuk, Mile Nikolin, partizan, poginuo 1944. god
  35. 35.  Vatavuk, Jandre Josin, civil...
  36. 36.  Vatavuk, Petar Josin, ustaša...
  37. 37.  Vranjković, Ante pok. Mate, domobran, ranjen i umro 1944. god.
  38. 38.  Vranjković, Ante Petrov, rođen 20. XI. 1922., partizan, nestao 1945. god.
  39. 39.  Vranjković, Ivan Paškin, rođen 11. IX. 1922., domobran, poginuo u Lici 1944. god.
  40. 40.  Vranjković, Mate Ivanov, rođen 1908., civil, nestao na „Križnom putu“  1945. god.
  41. 41.  Vranjković, Pajo Pajanov, rođen 1912., civil, ubijen Erverniku 1944. god.

Ukupni broj poginulih: Bogatić = 5, Brištane = 28, Drinovci = 68, Kaočine = 22, Karalić = 14, Ključ = 34, Širitovci = 41.

Svega = 212

ZAKLJUČAK

Iskusili smo i u ovoj najnovijoj povijesti, devedesetih godina prošlog stoljeća, kako je teško bilo ostvariti hrvatsku samostalnu državu. Osjetili smo što  znači srpskokomunističko jugoslavenstvo i njihovo navodno bratsvo i jedinstvo u koje su toliki Hrvati slijepo vjerovali. Tenkovi JNA na kojima su bile napisane te riječi nemilosrdno su razarali naše gradove i sela. Za vrijeme četničke okupacije 1994.  prof. Dušan Rašković i pravoslavni pop Slavko Zorica  izdaju knjigu u kojoj se tvrdi kako je Drniš uvijek bio srpski i da su Talijani i Srbi u Dalmaciji uvijek bili prirodni saveznici. Zauzimanje i razaranje Drniša od strane JNA i četnika 1991. oni slave kao ˝oslobođenje od ustaša˝.(21))Samo nas je naša sloga u Domovinskom ratu spasili od potpune propasti. I takva je sloga jedini zalog naše budućnosti.

Zanimljivo je da se sve više javljaju ljudi koji i našu sadašnju domovinu Hrvatsku žele proglasiti zločinačkom kao prije NDH. U našim hrvatskim medijima sve se više javljaju  potomci, ideološki ili tjelesni, onih koji su se u Drugom svjetskom ratu borili protiv svoje države. Ne priznaju se komunistički zločini niti se želi prihvatiti «lustracija» koja se dogodilo u većini bivših komunističkih zemalja, naprotiv, žele ponovno nametnuti svoju ideologiju svima nama. To su oni koji žale za bratstvom i jedinstvom, koji ne vole  nikakvu hrvatsku državu, i sve rade da je destabiliziraju i optuže pred svjetskom javnošću.

Prof. Dr. Ante Vukasović smatra da u zemlji Hrvata ˝u kojoj je više od 20 posto pučanstva ubijeno u razdoblju samo od 60 godina... samo zbog nacionalne pripadnosti, zbog vjernosti Katoličkoj crkvi i zbog neprihvaćanja stanovitih ideologija˝ - postoji prijeka potreba podizanja spomenika i spomen-obilježja na svim grobištima i stratištima. Posebno je bitna izgradnja jednoga nacionalnoga memorijalnoga središta s dokumentacijom posvećena svim žrtvama koje će trajno čuvati narodno sjećanje na žrtve, a demokratskom svijetu omogućiti uvid u punu istinu o srbokomunističkim zločinima˝. (22)

Mi smo malena nacija iscrpljena ratovima i dugogodišnjom komunističkom diktaturom, raseljena po svijetu, razjedinjena raznim klanovima, već prilično zatrovana primitivizmom, materijalizmom i hedonizmom, zemlja na raskršću raznih  puteva, privlačna za mnoge po prirodnim ljepotama. Okruženi smo narodima koji su od nas veći i jaki, a na naš bi račun željeli biti još jači. Pod vidom nekog napretka naši se neprijatelji sistematski udružuju u borbu protiv hrvatskog identiteta, protiv  Katoličke Crkve, hrvatske vojske, naše kulture i tradicije. U ime suvremenosti ili globalizma nameću nam se štetne ideologije, moralne norme koje razaraju našu kršćansku vjeru i budućnost naše mladeži.

Treba nastaviti pomirenje hrvatskog naroda koje je započelo u Domovinskom ratu. Naglašavati istinu da su glavni krivci za naše međusobno uništavanje u tom ratu, strani okupatori i njihove ideologije: fašizam, nacizam i komunizam.

Izvršiti reviziju dosada postavljenih partizanskih spomenika. Ima ih previše i mnogi  bez ikakvog umjetničkog ukusa ili su na neprimjerenom mjestu postavljeni. Dobili su ih i neki izričiti neprijatelji hrvatskog naroda. Ostaviti one koji imaju umjetničku vrijednost ili koji spominju osobe koji su nešto zaslužili za Hrvatsku.

Dozvoliti postavljanje spomen-obilježja poginulim domobranima i ustašama  po istim kriterijima. Nedavno su Nijemci na Lovrincu u Splitu postavili spomen ploče s imenima svih poginulih Nijemaca u Dalmaciji u Drugom svjetskom ratu. Ako mogu oni dobiti spomenik koji su bili okupatori i mnogi SS-vojnici, zašto ne bi hrvatski branitelji ustaše i domobrani?

Napraviti barem jedan monumentalni spomenik svim žtvama Drugom svjetskog rata, bez obzira kojoj su vojsci pripadali kao što to postoji u drugim državama. Trebamo se konačno manje baviti prošlošću, a više se okrećati budućnosti. Trebamo jedni drugima praštati i sve činiti da dođe do pomirenja našeg naroda i svih naroda međusobno. Da nikada više ne bude rata. Na to nas obavezuje i Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.

 

 

DODATAK

POGINULI  MILJEVČANI U DOMOVINSKOM RATU (1991. -1995.)

Kao dodatak ovome radu donosim popis poginulih Miljevčana u Domovinskom ratu. Iz svega se vidi da je ono što se događalo u  Domovinskom ratu zapravo nastavak Drugog svjetskog rata. Ono što četnici i srbokomunisti nisu uspjeli ostvariti u Drugom svjetskom ratu, htjeli su dokrajčiti u Domovinskom ratu. Oni koji su branili Jugoslaviju, branili su u stvari veliku Srbiju. Jedini naš spas bila je hrvatska sloga. Potomci hrvatskih komunista nisu ovaj put branili Jugoslaviju, kao u Drugom svjetskom ratu, već Hrvatsku. Da se naši branitelji nisu uspjeli obraniti od srpske agresije svi bi oni bili proglašeni ustašama i fašistima i bio bi teško kažnjen cijeli hrvatski narod kao što se to dogodilo hrvatskom narodu  osobito hrvatskim vojnicima koji su branili domovinu od 1941. do 1945. Zato ne smijemo dozvoliti da nam se Domovinski rat obezvrijeđuje ili čak proglašava zločinačkom akcijom. Poštujmo uspomenu na te slavne dane, a osobito na one koji su u toj borbi izgubili svoje živote. (  23)

HRVATSKI BRANITELJI:

  1. Dželalija, Željko Matin, rođen 19. VII. 1968., ranjen na Unešiću , preminuo u Splitu 9. X. 1991. god.
  2. Malenica, Vedran Ivanov, rođen 4. V. 1971., od četnika ubijen u Razvođu  4. VIII. 1995. god.
  3. Mamut, Šime Ivanov, rođen 18. X. 1967., ranjen 3. II. 1993. u Bogatiću Prominskom te od četnika mučen i ubijen u Kninu, oko 20. VII. 1993. god.

UBIJENI  CIVILI:

  1. Bačić, Marija Nikolina, rođena 8. IX. 1924., ubijena u Miljevcima 12. I. 1992. god.
  2. Bačić, Mate Stipanov, rođen 1. XI. 1921., ubijen u Miljevcima 12. I. 1992. god.
  3. Dević, Mate Paškin, rođen 5. II. 1914., ubijen od mine na Miljevaca 12. III. 1992. god.
  4. Dželalija, Marko Paškin, rođen 15. II. 1947., zarobili ga i ubili srbočetnici  na Miljevcima 11. XI. 1991. god.
  5. Galić, Vinko Antin, rođen 25. VII. 1948., ubijen 2. X. 1991. god. u Miljevcima.
  6. Kozić, Paško Matin, rođen 1. VIII. 1921., ubijen tijekom rata u Drinovcima  oko 20. I. 1992. god.
  7. Lovrić, Šime Ivanov, rođen 1. I. 1931., ubijen  na Miljevcima 18. IV. 1992. god. u vlastitoj kući.
  8. Mazalin, Marija ž. Antina, rođena 1. I. 1925., ubijena u Bogatiću 13. III. 1992. god.
  9. Vlajić, Ivan Markov, rođen 1924., ubijen na kućnom pragu u Kaočinama 6. 12. 1991. god.

Ukupni broj poginulih: 3 hrvatska vojnika branitelja i 9 civila

Svega = 11

 

_______________

BILJEŠKE:

1. Ante Čavka, MAJKU DRŽAVI , Primorski Dolac 2005. , str. 202.

2. Ivo Rojnica, SUSRETI I DOŽIVLJAJI, Knjiga prva: 1938. - 1945., Zagreb 1995., srt. 198.

3. Ivo Rojnica, Nav. dj., str. 196.

4. Vidi: Dr. Fra Petar Bezina: ŽUPLJANI župa povjerenih Franjevačkoj provinciji Presvetog Otkupitelja ŽRTVE RATA 1941. – 1945.; 1990. – 1995., Split 2003., str. 33.

5. NAROD, br. 152, prosinac 2006. Ovo je ˝glasilo za demografsku obnovu i duhovni preporod, te domoljubni i državotvorni odgoj Hrvata˝. Izdaje ga Hrvatski populacijski pokret, a glavni i odgovorni urednik je don Ante Baković.

6. NAROD, BR. 151.

7. Dr. Franjo Tuđman: BESPUĆA POVIJESNE ZBILJNOSTI, Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb 1989., str. 9. – 23. U ovoj knjizi se govori o stvaranju mita o Jasenovačkim žrtvama i općoj krivnji ili genocidnosti hrvatskog naroda. O uveličavanju  zločina od strane ustaša i NDH i navodna krivnja Katoličke crkve u Hrvata.

8. Ante Pavelić, HRVATSKA PRAVOSLAVNA CRKVA, Zagreb 1942., Novo izdanje 1984., posebno str. 10. – 11.

9.  Ivo Rojnica, nav. dj., str. 180.

10. Ivo Rojnica, nav. dj., str. 190. i 191.

11. Ivo Rojnica, nav. dj., str. 62. i 68.

12. Nikola Adžija, DNEVNIK 1941. – 1950., Ogranak Matice hrvatske Drniš, 2005. To su njegovi zapisi iz 1943. godine.

13. PREŠUĆIVANI ČETNIČKI ZLOČINI u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, 1941. –   1945.  (Zdravko Dizdar – Mihael Sobolevski), Zagreb 1999., str. 148.

14. Ivo Rojnica, nav. dj., str. 239

15. Nikola Adžija, nav. dj., str. 143., 198. i  213.

16. NAROD, br. 153.,  str. 19.

17. HRVATSKI ŽRTVOSLOV, Zbornik radova, Zagreb, 19. – 21. lipnja 1998., Knjiga prva, str. 208.

18. Najviše mu je pomagao Ante Skelin (Žika)

19. Fra Petar Bezina, nav. dj., str. 906.- 913.)

20. Pomagači za popis po selima bili su: Bogatić: Ante Galić (Bojnik);  Brištane: Frane Samodol (Inžinjer); Drinovci: Ante Malenica (Brkonjin); Kaočine: Ive Kulušić; Karalić: Nikola Karlo; Ključ: Šime Kulušić (Ćima); Širitovci: Milan Lovrić

21. Dušan Rašković i Slavko Zorica, DRNIŠKA KRAJINA, Ljudi i događaji, Drniš, 1994., str. 65.

22. NAROD, br. 153., str. 19.

23. Kod popisa ovih žrtava pomagao mi je Nikica Malenica p. Šime iz Drinovaca.