KARDINAL UTJEŠINOVIĆ


Među najznačajnije sinove dana­šnjeg područja miljevačke župe spada Juraj Utješinović iz Kamička na Krki, dvorski paž, ratnik, pavlin, pavlinskj predstojnik i prior, biskup, rizničar kralja Ivana Zapolje, sposoban držav­nik, vojskovođa, vrhovni sudac i kar­dinal.

Utješinovići iz Kamička vjerojatno potječu od starohrvatskog plemena La­pac u Krbavi. Prezime su dobili po Utišenu ili Utješenu (Utissen), sinu Matije, koji se godine 1412. spominje kao vlasnik nekih imanja u bužanskoj županiji pod Velebitom. Utješinovići u kninskoj županiji spominju se u izvo­rima 15. stoljeća.

Juraj Utješinović rođen je godine 1482. i kako sam piše godine 1545. u jednom pismu Antunu Vrančiću, Ši­benčaninu »... od stara koljena plemićkoga gospode hrvatske; zavičaj mi je Kamičak s ugledna grada na glasu. Otac mi je Grgur Utišenić, a Mati Ana od stara koljena plemićkog Martinuše­vića.« Po Vrančić u »oboje roditeljah bijahu jednako stara plemena, al ono sa strane materine bijaše sjajnije.« U suvremenim izvorima Jurjevo prezime se spominje kao Utissinovich, Utisse­novich, Utisenovich, Utissinovich, Utye­senich, Utisenoviski, Martinisius i sli­čno. Iz pisma Vrančiću se saznaje da je Jurjev otac poginuo u borbi s Tur­cima, da je imao sestru Anu, koja se udala za Bartolomeja Draškovića iz Biline u Bukovici, i tri brata: »Nikolu vrlo vješta vojnika; Matiju po općem mnijenju književno dobro naučna; oba umriješe naravnom smrću;« i Jakova. koji se istaknuo u obrani Beograda od Turaka kao jedan od zapovjednika te tvrđave-grada, gdje je poginuo godine 1521.

Naš je Juraj kao dječak od osam godina ostavio svoj zavičaj (Kamičak) i otišao grad Hunjad u Eerdelju, na dvor vojvode Ivana Korvina, hrvatskog bana i poznatog ratnika protiv Turaka. Na tom dvoru ostao je 13 godina vršeći dvorske poslove. Godine 1502. prelazi u službu na dvoru Korvinove majke Hed­vige gdje se istaknuo «pokornim, če­stitim i ćudorednim čistim značajem; a odličan je bio već svojom osobom, svojim radom i ponašanjem svojim ».

S 22 godine prelazi u službu Ivana Zapolje, erdeljskog kneza podrijetlom iz Slavonije, od Nove Gradiške, koji je tada ratovao protiv Nijemaca i Turaka i « pod zapovijeđu Zapoljinom uvježba se u znanosti vojnoj, te ubere na voj­nom polju prve lovorike... jer bijaše srca junačkoga i svagda na boj spre­man; a vidjet ga biješe svagda u prvom redu bojnom, odlikujuć se tako, da bje za malo vremena napredovao na zapo­vjedničtvo sve većih vojnih odjelah, te bijaše već zapovjednikom čitava ko­njaničtva ».

Međutim, Juraj napušta vojničko zvanje i odlazi među redovnike pavli­ne. Tu je u svojoj izobrazbi dobro na­predovao i ubrzo postao prior u poznatom pavlinskom samostanu Czesto­chovi u Poljskoj, kasnije u samostanu u Ladi na Slani. Kako će događaji po­kazati kasnije on ne napušta praćenje zbivanja o državnim, političkim i voj­nim okolnostima, kako unutar ugarsko­-hrvatske države, tako i izvan nje.

U garska i hrvatske kraljevine Hrvatska (područje između Save i mora) i Slavonija (područje između Save, Drave i Dunava) u mohačkoj ka­tastrofi godine 1526. izgubili su zako­nitog kralja Ludovika II. i upražnjeno prijestolje ostalo je bez zakonitog na­sljednika. Jedan dio hrvatskog i ma­džarskog plemstva, kao nositelj onda­šnje vlasti, pozivajući se na saborsku odluku na Rakoškom polju iz godine 1505. po kojoj tudinac u Ugarskoj i Hrvatskoj ne može biti vladar, izabralo je na saborima u Požunu 16. prosinca 1526. i 1. siječnja 1527. izabrao za kralja Ivana Zapolju, a manji dio Ma­džarske i kraljevina Hrvatska Ferdinanda Habsburškog.

Godine 1528. Juraj napušta « samo­  tnu ćeliju svoju »i kao 46-godišnjak pristupa pokretu Ivana Zapolje » prema komu bje od mladosti svoje osobitu privrženost, ljubav i zahvalnost u srcu gojio ». Po jednom svjedočanstvu Za­polji je donio i 10.000 cekina. (« Kad si me već udostojao, da me pozoveš u službu svoju u nesreći svojoj ne htje­doh da ti dođem praznoruk, nego evo ti donesoh ovo i mene glavom, a da sam mogao više, ja bih ti donio. »

Ljeti 1528. Juraj skuplja pristaše Zapoljine po Madžarskoj i s vojskom od oko 4.000 ratnika sukobio se 25. ruj­na 1528. s Ferdinandovom vojskom kod Košica i zatim zajedno sa Zapoljom provalio u Donju Madžarsku. Tada ga je Zapolja imenovao svojim savjetnikom, zatim velikim blagajnikom, veli­kovaradinskim biskupom, zapovjedni­kom više gradova i gubernatorom er­deljskim. Godine 1530. sudjeluje u obrani Budima od Ferdinandove voj­ske i slijedećih godina « bje u istinu prvi čovjek u Ugarskoj i da bez njega ondje ništa biti ne mogaše.» Jedan izvjestitelj iz godine 1537. piše za Jur­ja da « bez njegove nazočnosti u ovoj kraljevini ništa učiniti se ne može. On svojim siljem sve ovdje ravna.» Tada je Juraj osobito radio na podizanju privrednog života i dohotka države, na sređivanju sudstva, uprave i na obrani kraljevstva. Kao glavni vojskovođa či­njaše Juraj « čudesa hrabrosti zaodije­vajući se u boju čeličnim oklopom ili zelenom kabanicom vojničkom preko bijele mantije pustinjaka pavlinskoga.«

Godine 1538. Ferdinand Zapolja sklopili su sporazum u Velikom Vara­dinu po kojem je Ferdinand prizna Zapolji pravo kraljevanja u njegovu dijelu Madžarske, a Zapolja se odrekao vladarskog naslova nad hrvatskim ze­mljama i poslije njegove smrti njegova kraljevina trebala je pripasti Fedinan­du. Zapolja je umro u Šebiši 1540, a oporučno je odredio, protivno ugovoru s Ferdinandom, za svog civilnog na­sljednika i zaštitnika svog maloljetnog sina našeg Jurja. U daljnjoj borbi pro­tiv Ferdinanda Juraj nosi najveći te­ret. Svibnja 1541. u borbama za Bu­dim izjavljuje da će prije priznati Pro­roka (tj. Muhameda) nego grad predati Nijemcima. U oklopu. pod kacigom i mačem srljao je taj bijeli fratar u najljuće bojeve; s 2.400 branitelja hrvao se protiv 20.000 napadača. Danju poru­šene bedeme noću bi popravili, a is­crpljeni branitelji uvijek su spremno dočekivali napadače. Ferdinandove čete potučene su pod kraj kolovoza kad je turski car Sulejman stigao pod Budim. Međutim, u odnosima između nesta­bilne kraljice Izabele, udovice kralja Ivana Zapolje, kralja Ferdinanda i stalne tursk_opasnosti Juraj se zalaže za stalnu nagodbu s kraljem Ferdinan­dom, te je jedno vrijeme bio kao po­miritelj obiju stranaka »svagda nasto­javši o dobru zemlje i pregnuvši pu­tem, kojim ga vođaše sjajna zviezda žarke ljubavi k domovini svojoj. Sve je priznavalo, da bi se bez njegove državničke mudrosti, bez njegove ener­gije i njegova ugleda Turci drugačije bili okoristili nemoćju Izabelinom i nespretnošću Ferdinandovom.»U prvoj polovini petog desetljeća Juraj osobito radi na pomirenju s Ferdinandom i na savezu protiv zajedničkog neprijatelja Turčina. Kraljica Izabela u vođenju zemlje ne slaže se s Jurjem i spletkari protiv njega, ali ipak on je 1. kolovoza 1544. izabran u Tordi i protiv kraljiči­ne volje za vrhovnog vojskovođu, ve­likog blagajnika i vrhovnog suca. U prvoj polovici godine 1549. Juraj oz­biljno radi na miru s Ferdinandom koji je zaključen u srpnju 1551. Najveće poteškoće čini mu kraljica Izabela ko­ja se želi održati uz pomoć Turaka. Godine 1550. povlači se u Erdelj i na čelu 50.000 ratnika taj skoro sedamde­setogodišnji redovnik bori se protiv mnogobrojnijeg neprijatelja: kraljice, Turaka i njihovih saveznika. U takvim okolnostima Juraj opet pregovara s Ferdinandom i miri se s kraljicom, jer je svjestan, kako sam kaže, da je _» zemlja u najvećoj opasnosti i da već nagiblje u razvaline, pak da nitko, ni on ni Izabela, nijesu kadri da je obra­ne.» Ugovor s Ferdinandom sklopljen je godine 1551. po kojem je Juraj u ime sina kralja Ivana Zapolje prepu­stio Ferdinandu Ugarsku i Erdelj. Taj ugovor prihvatila je i kraljica iste go­dine, a njezin sin Ivan Sigmund zaru­čio s najmlađom kćerkom kralja Fer­dinanda. U ratovanju koje je tada na­stalo s Turcima Juraj je jedan od glav­nih četovođa i osobito se istaknuo u borbama za grad Lipu, a listopada 1551. imenovao ga je papa Pijo III kardinaom.

U pozadini državnih, političkih i društvenih zbivanja događaju se razna previranja, sukobljavanja. spletkare­nja i podvale, koja dobrim dijelom često usmjeruju povijesna zbivanja.

Tako je bilo i u sredini našeg Jurja: ljudska zloća na podmukao način pri­premila je i izvršila njegovo ubojstvo, i to brzo poslije njegova imenovanja kardinalom.

Naime, Ivan Baptist Kastaldo, ro­dom iz Italije, zapovjednik austrijske vojske u Madžarskoj, odmah poslije sklapanja sporazuma s nasljednicima kralja Ivana Zapolje, a još i u vrijeme pregovora, sumnjičio je Jurja, tobože zbog njegove potajne suradnje s Turci­ma. U tom svojem nastojanju dobio je pristanak za ubojstvo Jurja i samog kralja Ferdinanda. Pripremljeni zločin izvršen je u Jurjevu gradu Vinici na lijevoj obali rijeke Moriša, gdje je Ka­staldo sa svojim plaćenicima (Talijani­ma i španjolcima) bio tobože došao da s Jurjem ugovori zimovnike za vojsku. Ubojstvo je izvršeno u zoru 17. pro­sinca 1551. u kardinalovoj sobi, koji seposlije izvršene službe božje - Mise - spremao na put. Jedan od ubojica, Ferrari, ušao je u kardinalovu sobu i predložio mu »-neko pismo na potpis; kardinal uzme pero, a Ferrari popane bodež, ter udari starca kardinala u prsi i u vrat, al ne zgodi u živac. Kardinal klikne: Gospodine, zašto to meni? (Do­mine, quare hoc mihi ?). Uhvati se ru­kom za prsi, te kako koštunjav bijaše; zgrabi Ferrarija i sruši ga pod stol. Na halabuku - dopane Pallavicini golom sabljom u sobu i raskoli kardinalu gla­vu. U taj čas Lopez stupi, a strijelci opale i ustrijele nesretnika u leđa, koji samo još klikne: 'Isuse Marijo', pa se sruši i strašno ječeći izdahne._ Da bi kralju potvrdili ubojstvo krvnici poša­lju kao dokaz odsječeno uho.

Ubojice su svoje zlodjelo pokušali prikazati i opravdati na razne načine, ali bez uspjeha. Mrtvo tijelo ostalo je na mjestu zločina sedamdeset dana smrznuto radi velike zime i nepoko­pano sve do 25. veljače 1522, kad je pogreb izvršio u Erdeljskom Biogradu u crkvi sv. Mihovila sam organizator ubojstva Kastaldo ne dopuštajući da taj čin izvrše prijatelji i podložnici.

Naručitelji ubojstva i ubojice mi­slili su da će lako opravdati pred svi­jetom ubojstvo Jurja. Čak je sam kralj Ferdinand pripremio spomenicu za Rim u kojoj se u 87 točaka optuživalo tada pokojnog Jurja. »Je li moguće - kli­kne papa - »da je vjerojatno na golo svjedočanstvo kletih ubojicah, da bi redovnik, svećenik, biskup o kome se svagda znalo, da je čestit, pobožan, sa­vjestan: sad na jedared zadnjih dvajuh mjesecih svoga 70-godišnjeg života, zločincem postao?« Papa je kralja Fer­dinanda i ostale ubojice pozvao na sud 30. siječnja 1552. Kako se pozvani nisu odazvali papa ih izopći, ali »na skrušenu molbu kralja  i brata mu ca­ra Karla kazna nije izrečena. Istragu su vodila četiri kardinala i godine 1552. i 1553. saslušano je 116 osoba, koji nisu mogli u svojim iskazima dokazati ni­jednu točku optužbe. Konačno, na ra­zne molbe i posredovanja ono izopće­nje papa je povukao davši odrješenje « pošto je čin nastao bez zle namjere. »Međutim, Svevišnji je većinu ubojica kaznio nasilnom smrću: Ferrari, koji je prvi udario nožem starca Jurja, u Aleksandriji u Italiji radi nekog zlo­čina bio je osuđen na smrt i obješen, Kastaldo je napušten od vlastitih voj­nika morao kriomice ostaviti Erdelj pred Turcima i Sicilijancima koji su se pobunili radi osvete Jurja, sam pak kralj Ferdinand izgubio je za nekoliko mjeseci iza Jurjeve smrti sve ono što je s pomoću Jurja bio postigao.

Jedan Jurjev životopisac dobro je primjetio: »Nu što najviše ističe ne­dužnost i pravednost brata Jurja, jest ovo: Kastaldo je uzaptio sva njegova pisma; a onaj vrli državnik pisao je sve osnove (koncepte) pisama svojih vlastoručno. Svi suvremeni povjestici isicahu, da su na dan umorstva našli na njegovu stolu osim Brevijara i ure također njegov dnevnik, u kojem bje sve upisano, što bi učinio i što bi raditi imao. Kad bi dakle njegovi neprijatelji išta našli bili, što se za onako duga vremena njegova ministarstva ne bi slagalo bilo s čestitosti i religijom, zar ne bi oni bili takova pisma na vidik iznijeli. . . ? Kad se sve izloženo sagleda može se zaključiti samo jedno, da je naš Juraj uvijek uspravno hodio životnom sta­zom, a ako bi što čitatelju bilo nejasno treba se sjetiti da Juraj pripada pro­storu i vremenu kad se živjelo od da­nas do sutra i kad je bilo, kako kaže narodna pjesma: » S krvi ručak, a s krvi večera, svak krvave žvače zalo­gaje. . .» U takvim okolnostima tre­balo se boriti i opstati.

A. MILIN

Miljevci, god.III, br. 1, 1979.